Arhiv tekstova

Jedino molitva, i to na koljenima

Ženskih redovničkih zvanja u Srijemu nije bilo od 1970-ih godina, te je Maradik, a i cijeli Srijem vrlo obradovala vijest o prvim zavjetima s. Franciske Ulrike. Imali smo prigodu porazgovarati s njom. 
Podrijetlom ste iz Maradika, iz župe sv. Joakima i Ane. Kako se u Srijemu rodilo i dozrijevalo Vaše zvanje?
Rođena sam 10. siječnja 1995. godine u maloj i tradicionalnoj obitelji kojoj vjera nije bila na prvome mjestu. U mojoj drugoj godini majka nas je napustila, a zbog opsega posla i nemogućnosti brige za nas, otac nas je dao u udomiteljsku obitelj u kojoj se zapravo rodila moja vjera i zvanje. Majka gospođe kod koje smo bili povela me je s tri godine prvi puta u crkvu. Već tada u meni se probudilo nešto što nisam razumjela. Krštena sam tek s devet godina. U mojoj 13. godini doživjela sam još jednu tragediju koja mi je promijenila život, preminuo mi je otac. Tada su me prvi puta dotaknule riječi 27. psalma: »Ako te otac i mati ostave, Gospodin će te primiti«. Kod mene se to uistinu ostvarilo. Gubitkom zemaljskoga, počinjem upoznavati Oca koji će me pratiti kasnije cijeli moj život i podržavati u odlukama. Prvi puta na samostan pomislila sam u 8. razredu osnovne škole, kada sam prvi puta susrela sestre na susretu mladih. Tada sam poželjela život darovati drugima i biti na pomoć djeci koja prolaze životne poteškoće. Bila je priprema za sakrament potvrde. Dekan je tijekom razgovora s nama krizmanicima rekao da se među nama krije buduća časna sestra. Ostala sam iznenađena, jer nisam nikome rekla o čemu razmišljam. No, doista je Bog pokazao da je to pravi i jedini put koji je izabrao za mene. Bile su potrebne četiri godine da smognem hrabrosti da to priznam i počnem razgovarati o tome i mnogo sati molitve, no Bog je polako pripremao moje srce za taj korak. Kada je trebalo odlučiti kamo otići, stvorila se nova prepreka. No, u mome srcu bila je samo jedna želja – biti tamo gdje je križ centar života jedne redovnice. Župnik me je tada poveo Milosrdnim sestrama sv. Križa i od prvog koraka u samostan i predivnog kipa Srca Isusova koje me je dočekalo raširenih ruku, osjećala sam da tu pripadam. 
Kako je i gdje tekla Vaša formacija do prvih zavjeta i kako će teći dalje?  
U samostan sam stupila 15. siječnja 2016. u Đakovo, gdje je i tekla cijela moja formacija. U vremenu kandidature završila sam tečaj kuharstva. U kandidaturi sam provela dvije godine, nakon čega sam na blagdan našega sv. oca Franje 2018. započela godinu postulata. To je bilo razdoblje pouka i bliža priprava za vrijeme novicijata. U tom razdoblju dublje sam ušla u samu bit života sestre sv. Križa, koje sam kasnije kroz vrijeme novicijata još više upoznavala i još više bila sigurna da je to moj put. Već 2019. godine započinje moje vrijeme novicijata. Tada dobivam redovničko ime s. Franciska Ulrika, po bl. s. Ulriki Nisch koja mi je velika duhovna potpora u redovničkom životu. Vrijeme novicijata traje dvije godine. Prva je godina klauzurna. Kroz to vrijeme dublje sam proučila Pravila i Konstitucije naše Družbe, ali i bolje upoznala sebe i svoj odnos s Bogom i bližnjima. Druga godina je bila praktična. Svoje sam vrijeme prakse provela na Lošinju, gdje naše sestre imaju kuću za pastoral turista, a jedan dio sam obavljala u Đakovu kod naših bolesnih sestara. Nakon toga uslijedilo je vrijeme bliže priprave polaganju prvih redovničkih zavjeta, što se dogodilo 26. lipnja ove godine na dan smrti Majke Amadeje Pavlović, što mi je posebna čast. Brzo nakon polaganja zavjeta moja formacija teče dalje u vremenu juniorata koji traje pet godina. Trenutno se nalazim u Velom Lošinju u ispomoći, a daljnji redovnički život nastavljam u provincijalnoj kući u samostanskoj kuhinji. Idem vjerno za stopama svoje zagovornice s. Ulrike koja je cijeli svoj kratki život u redovništvu posvetila u kuhinji.
Kako odagnati strah i predrasude kod mladih glede života u redovničkom zvanju?
Jedino molitvom, i to na koljenima. Ni Isusu u Maslinskom vrtu, kada se znojio i trebao podnijeti muku, nije bilo lako, ali klečeći je molio Oca: »Odagnaj od mene ovu čašu, ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude«. To je i zadaća svih nas. Treba ustrajati u svome zvanju, bez obzira što drugi govorili ili što će drugi o meni misliti. Jedino se molitvom, žrtvom i pokorom može puno toga učiniti. Naša nas Majka Amadeja potiče da hrabro idemo putem koji je za nas odredio Spasitelj.  Dragi mladi, molite dragoga Isusa da vas nadahnjuje i podržava u svim olujama na moru života. Čak i onda kada mislite da spava, budite sigurni da je budniji i uz vas više nego što mislite. 
M. Tucakov