Arhiv tekstova

Slučajno ispunjenje

Navike su čudo, i bile one dobre ili loše ostavljaju nas u zonama udobnosti. Godinama putujemo kolima i to je jedna velika navika o kojoj bi se dalo polemizirati. Auto kao prijevozno sredstvo, osobito na putovanju, ima mnogo svojih pozitivnih strana. Zapravo, jedini nedostatak, osim što ne može ljeteti, jest što vas razmazi i onda kada ste u situaciji da morate ići autobusom, to vam posebno teško padne.

Autobusom po cijelom primorju

Priznajem, spoznaja da ću cijeli taj dan provesti u autobusu malo me zabrinula. Bilo mi je žao provesti cijeli dan u zatvorenom prostoru, u sjedećem položaju, u prilično skučenom prostoru. Ali da sve prođe nježnije od onoga što očekujemo pokazao mi je i ovaj put. Iz Pule sam krenula u ranu zoru, još nije ni svanulo i imala sam priliku hodati po Puli koja spava. Do autobusnog kolodvora sam vidjela dva čovjeka. Moj prvi zadatak bio je stići do Rijeke, odakle sam poslije imala autobus do Ploča. U Rijeci sam imala dva sata vremena do sljedećeg autobusa što mi nije bilo dovoljno da malo posjetim ovaj ljepi grad, koji sam posljednji puta posjetila u svojoj 4. godini. I iz tog perioda se sjećam autobusnog kolodvora, korzoa, Gradskog tornja i tržnice. 
S obzirom na to koliko sam malo godina imala, i ovo je sasvim dovoljno. Sigurna sam da će biti prilike da se sretnemo ozbiljnije, Rijeka i ja. Za ovaj put smo se dogovorile da će kava i fini kroasan biti sasvim dovoljni. Autobus za Ploče krenuo je u dogovoreno vrijeme. Priznajem da sam taj put zamišljala tako što ću se opružiti na dva sjedišta i nadoknaditi san. Ponijela sam i jastuk i vreću, ali za to nije bilo šanse. Koliko god da je putnika izlazilo na nekim stanicama, imam osjećaj da ih je više ulazilo. Zadar, Šibenik, Split, Makarska... Ne zna se koji je veći grad i koja je stanica bila punija, kao i je li mi veći dojam bila obala koja se prostirala i nizala samo za nas ili ljudi koje sam upoznala u autobusu. Kada smo kod ljudi, imam osjećaj da je toliko Francuza bilo na ovom putu da ih je ovog ljeta mnogo falilo u njihovoj zemlji. Moji super saputnici iz Zagreba su mi stalno pružali zemljopisne informacije začinjene nekim osobnim doživljajem na putovanja u ta određena mjesta. Hvala im na tome.

To divno, čarobno Ušće

U Ploče smo stigli oko pola devet navečer, što je bio točno 15. sat od kako sam na kolodvoru u Puli sjela u autobus za Rijeku. Put je bio iza mene, a željeno ušće Neretve me je čekalo.
I ove godine smo bili smješteni na otočnom dijelu kopna oko Neretve, kod dragog prijatelja kojeg zovemo Jablan. I ove godine je Neretva isto ‘ladila i istom brzinom jurila prema moru. I ove godine su kajteri šarali nebo svojim performansima, a mi uživali u svemu. I ove godine smo zaobišli Baćinska jezera, kao i mnogo puta do sada ali smo posebno uživali u prolasku pored njih. I svašta smo još i ove godine: dali sve od sebe na utrci lađara i lađarica, ponosno navijali jedni za druge, upoznali mnogo divnih veslača i ljudi ali i sreli drage i sjajne poznanike. Ribali smo, pekli ribe, smijali se i plakali. Živjeli smo punim plućima.
Novo odredište za mene je bilo malo mjesto u blizini ušća gdje smo se išli kupati u »pravo more«. Izraz pravo more nastao je iz dječje šale prije nekoliko godina, kada su djeca bila zbunjena što su im rijeka i more na jednom mjestu, pa su uzviknuli da žele otići na pravo more. Od tada barem jedan dan idemo na izlet na »pravo more«, negdje gdje nema ušća, gdje nema miješanja slatke i slane vode, gdje je otok malo dalje. Ove godine smo išli u Gradac. Smještena na pola puta između Splita i Dubrovnika, općina Gradac obuhvaća pet naselja: Gradac, Brist, Podaca, Zaostrog i Drvenik. Danas je Gradac poznato turističko mjesto sa svim potrebnim ugostiteljskim i turističkim sadržajima, te mnogo načina za opuštanje, odmor i rekreaciju. Bogati arheološki nalazi govore o njegovoj prošlosti od rimskog doba, srednjeg vijeka do danas. S očuvanim ostacima kula i spomenika, Gradac je mali grad s dušom, koji nam je pružio božanske plaže, odličnu hranu i sjajne zalaske sunca.
O utrci lađara i lađarica pisala sam za sport i ne bih ništa dodala osim da se nadam da ćemo sljedeće godine veslati Neretvom i biti još bolji. Svakako, radujem se starim i novim zapisima. 
Od silnog straha da neću mora vidjeti bilo je ovo predivnih petnaest dana odmora i jedva čekam da želje s početka dobiju ispunjenje u punom sjaju, a ja odem na put sama.
Gorana Koporan