Arhiv tekstova

Božji dar

Prva kršćanska zajednica, iako nastala prihvaćanjem navještaja direktno od Isusovih učenika, iako su među njima bili i oni koji su čuli i vidjeli samoga Isusa, ipak je trebala pouku i podršku na putu vjere. Stoga su njihovi utemeljitelji pisali poslanice, pisma koja su ih hrabrila i držala na dobrome putu. Iako su se vremena u mnogome promijenila, poslanice i danas ostaju aktualne, jer nasljedovati Krista i danas znači isto kao i prije dvije tisuće godina.

Najvrjedniji dar

Sveti Jakov u svojoj poslanici kršćanskoj zajednici govori o darovima (usp. Jak 1,17-18). Ljudi vole darove davati, a osobito primati. Ipak, svi su ljudski darovi nesavršeni, jer svaki u sebi makar djelomično ima nesavršene motive. Samo je Bog onaj koji dariva savršene darove. Bog sam je savršenstvo i sve što od njega dolazi takvo je – savršeno. On svojoj djeci uvijek želi najbolje, te im daje ono pomoću čega mogu ostvariti njegovu namjeru. Ali, od svega što je darovao svojoj djeci najveće i najvažnije je novo rođenje. To je duhovno rođenje po njegovu naumu. Po tome daru postajemo njegova djeca, posinjeni po Isus Kristu. To je ono najvrjednije, po čemu se spašavamo. Ljudi postaju njegova djeca kada čuju evanđelje i na njega odgovore prihvaćajući ga. Tako Bog čovjeku daje najvrjedniji od svih darova, ali čovjek ga treba primiti. To primanje nije pasivno uzimanje nego aktivan odgovor čovjeka na ono što mu Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi nudi.
U prvim kršćanskim vremenima ljudi su prvo čuli evanđelje, a onda, kada ga životom prihvate, primali krštenje i postajali djeca Boža. Danas je drukčije. Prvo se u dječjoj dobi krstimo, a onda kada dovoljno sazrijemo potrebno je da svojom voljom prihvatimo radosnu vijest i prema njoj oblikujemo svoj život.

Izvršitelji Božje riječi

Sveti Jakov poručuje: »Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše« (Jak 1,21). Vjera u Isusa Krista sama po sebi spašava sve vjerne, ali u svoj poniznosti vjernik mora pažnju pridati onome što Bog po svojoj riječi od njega zahtijeva i slijediti smjernice za život koje Bog daje. Jakov kaže da je riječ Božja usađena, jer kad ona padne u ljudsko srce na tlo koje je Duh Sveti pripremio za primanje riječi, onda je čovjek prima s radošću, dopušta joj da se ukorijeni i da ga mijenja. Iz takve promjene izrast će sve one predivne kršćanske vrline po kojima su kršćani oduvijek bili prepoznatljivi u svijetu, a koje odražavaju sam Isusov karakter. Konačna posljedica toga je sigurno spasenje, jer ukorijenjena riječ u čovjekovom srcu ima moć spasiti mu dušu.
No, sv. Jakov upozorava da trebamo biti vršitelji riječi, a ne samo slušatelji. To je upozorenje na aktivno primanje dara kojega nam Bog daje. Jer, onaj koji samo sluša, a ne čini nije pravi Isusov učenik već samo slušatelj. Nije dovoljno samo slušanje poruke, već sve što smo čuli treba primijeniti u životu. Slušanje i izvršavanje Božje riječi neodvojivi su udio kršćanstva. Djelovanje prema onome što je vjernik čuo i u svome srcu pohranio vidljivo je po brojnim djelima milosrđa, po kojima su kršćani bili prepoznatljivi od samih početaka. Religiozna vanjština, kakvu su imali farizeji, bez djela milosrđa samo je ispraznost i znak da još uvijek nismo postali izvršitelji Božje riječi.
Spasenje nam je ponuđeno, a sami svojim djelima pokazujemo želimo li ga primiti ili ga odbacujemo.