Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Mandati za manjine samo uz krupnu reformu izbornog sustava

Izbori, koji će, kako je najavljeno, biti narednog proljeća, uz one redovite predsjedničke i beogradske i izvanredni na svim razinama, neće donijeti ništa novoga kada je riječ o zastupljenosti nacionalnih manjina putem garantiranih zastupničkih mjesta. Emilija Orestijević, istraživačica u CeSID-u, kaže da tako što nije moguće bez značajnih izmjena izbornih zakona koje se neće dogoditi jer za to nema političke volje.
► Koliko sadašnji izborni zakoni Srbije osiguravaju zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima Vlasti?
Trenutačno zakonodavni okvir daje djelimice dobre mogućnosti za zastupljenost nacionalnih manjina u Narodnoj skupštini. Ovo je prvenstveno posljedica dva ustanovljena mehanizma zakonodavne »pozitivne diskriminacije«. Prvi je sudjelovanje lista nacionalnih manjina u raspodjeli mandata i u onim slučajevima u kojima nisu osvojile 3 posto glasova (kada nisu prešle cenzus), a drugi je povlašteni položaj u procesu raspodjele mandata, s obzirom na to da se količnici svih izbornih lista političkih stranaka nacionalnih manjina i koalicija političkih stranaka nacionalnih manjina uvećavaju za 35 posto. Drugi mehanizam predstavlja novinu u zakonodavnom okviru Srbije i odnosi se i na republičke i na lokalne izbore, zbog čega se očekuje veća zastupljenost manjinskih stranaka na svim razinama vlasti. S druge strane, postojeći zakonodavni okvir nameće i jednu veoma otežavajuću okolnost za stranke nacionalnih manjina, posebno izraženu u slučaju onih stranaka nacionalnih manjina čiji pripadnici nisu koncentrirani na jednom dijelu teritorija ili u manjem broju općina. Riječ je o propisu koji obvezuje stranke nacionalnih manjina (za čije je osnivanje potrebno 1.000 potpisa) da prilikom sudjelovanja na izborima prikupe čak 10.000 ovjerenih potpisa. Ovo je praktično nemoguće za stranke nacionalnih manjina koje su brojčano manje i u velikom opsegu ograničava i političku ponudu i kompetitivnost političkih programa unutar manjinskih zajednica, zbog čega se često prave neprirodne koalicije više stranaka nacionalnih manjina ili koalicije manjinskih i takozvanih većinskih stranaka. Konačno, na predstavljenost manjina u predstavničkim tijelima utiče i pravna nesigurnost u pogledu utvrđivanja položaja stranke ili koalicije stranaka nacionalnih manjina u izbornom procesu. 
► Treba li Srbija osigurati garantirane mandata za pripadnike nacionalnih manjina kao što je to u Hrvatskoj ili nekim drugim zemljama?
Tema osiguravanja garantiranih mandata pripadnicima nacionalnih manjina je tema koja se povremeno spomene u javnom prostoru, ali se čini da izostaje bilo kakvo ozbiljnije razmatranje ovog pitanja. Ovo je posljedica postojećeg izbornog sustava, odnosno ukupnog zakonodavnog i ustavnog sustava u Srbiji. Da bi se osigurali mandati za pripadnike nacionalnih manjina, po uzoru na dobre primjere iz regije ili svijeta, neophodno je u tom smislu provesti suštinsku, sustavnu i veoma krupnu reformu izbornog sustava – u pogledu broja izbornih jedinica, broja zastupnika, načina raspodjele mandata i slično. Iako bi ovakav pristup pridonio značajnijoj predstavljenosti nacionalnih manjina u parlamentu (posebno onih manjina koje su brojčano manje, rasute po zemlji, a samim tim imaju i slabiju infrastrukturu i posljedično značajno manje šanse da osvoje zastupnička mjesta), dojam je kako ova tema nije visoko među prioritetima i da su šanse da se ovakav pristup implementira veoma male. Svakako bi za ovu temu bilo važno posjedovati točne i ažurirane informacije o nacionalnim manjinama u Srbiji (kroz popis i posebne biračke spiskove) i na osnovu sveobuhvatne analize i širokog javnog dijaloga pronaći adekvatni model koji bi odgovarao svim specifičnostima društva. 
► Hoće li pitanje političke zastupljenosti nacionalnih manjina biti točka spoticanja na europskom putu Srbije i kakve su Vaše procjene koliko je realno da to pitanje na stol stave Hrvatska ili recimo Rumunjska, inzistirajući kao članice EU da Srbija to pitanje riješi?
Ovo pitanje je već predstavljalo točku spoticanja u prethodnim godinama, pa ne bi predstavljalo iznenađenje ako se pri analizi stanja u poglavljima 23 i 24 ova tema ponovo pokrene kao izuzetno važna uz postavljanje Srbiji vrlo preciznih uvjeta koje je neophodno ispuniti. Iako Srbija ima dobar zakonodavni okvir kada je riječ o pravima i slobodama nacionalnih manjina, a učinjeni su i dodatni koraci u cilju »pozitivne diskriminacije«, ipak se čini kako to nije dovoljno i kako ne ispunjava očekivanja međunarodne zajednice po ovom pitanju. Svakako, neophodno je provesti sustavnu usporednu analizu izbornih sustava i heterogenosti društava u okruženju i u Europskoj uniji i pronaći odgovarajući model koji bi zadovoljio i principe reciprociteta i potrebu da predstavnici nacionalnih manjina budu adekvatno zastupljeni u javnom životu i u procesu donošenja odluka. 
► Srbija ima potpisana četiri bilateralna sporazuma (Hrvatska, Mađarska, Sjeverna Makedonija i Rumunjska), a u sva četiri sporazuma je garantirano i pravo nacionalnih manjina na sudjelovanje u javnom životu i donošenju važnih odluka. Ali ti sporazumi se ne provode. Koliko su oni obvezujući za Srbiju i može li jedna država ne poštovati sporazum koji je potpisala?
Postojeći set zakona koji uređuju prava, položaj, slobode i predstavljanje nacionalnih manjina daju dobar osnov za adekvatno osiguravanje ostvarenja prava i sudjelovanje manjina u javnom životu, posebno imajući u vidu ovlaštenja i nadležnosti nacionalnih vijeća nacionalnih manjina. Ipak, problem predstavljaju implementacija, koja izostaje u velikom dijelu propisanih normi, ali i politizacija, koja u velikoj mjeri utječe na razinu ostvarivanja prava. Na primjer, dugoročni problem osiguranja udžbenika na materinskom jeziku za pripadnike albanske nacionalne manjine još uvijek nije u potpunosti riješen, upravo zbog kompliciranih političkih odnosa između Beograda i Prištine. 
► Pitanje zastupljenosti nacionalnih manjina nije tema međustranačkog dijaloga. Po Vašoj ocjeni, zašto to pitanje nije u radaru ni vlasti ni oporbe?
Međustranački dijalog predstavlja mehanizam na kome se razgovara i pregovara o izbornim uvjetima, a ne o izbornom sustavu. Unaprjeđenje zastupljenosti nacionalnih manjina ipak zahtijeva mnogo ozbiljnije i šire promjene izbornog sustava, kao što je prethodno objašnjeno, odnosno dugoročne i strateške reforme za koje trenutačno ne postoji dovoljno političke volje.
► Do redovitih predsjedničkih izbora i redovitih beogradskih izbora, a vjerojatno i izvanrednih izbora na svim razinama, ostalo je još oko pol godine. Međustranački dijalog pod pokroviteljstvom Narodne skupštine i uz posredstvo europarlamentaraca je na ljetnoj pauzi. Može li se govoriti o pomacima u odnosu na međustranački dijalog iz 2019. godine? I koja su to važna pitanja oko kojih je potrebno postići dogovor do izbora?
Dijalog iz 2019. godine rezultirao je nekim konkretnim »formalnim« rezultatima – ponajprije kada je riječ o izmjenama neadekvatnih zakonskih rješenja. Ovdje se prvenstveno misli na odredbe kojima je preciznije regulirano pitanje funkcionarske kampanje i na preciziranje pojmova koji su u prethodnom razodblju dovodili do različitih tumačenja. Imenovani su i članovi REM-a, a ovo tjelo usvojilo je i nove pravilnike i upute za emitere, a radilo se i na obučavanju članova biračkih odbora. Međutim, promatrano s ove vremenske distance, jasno je da je u velikom broju pitanja u potpunosti izostala implementacija dogovorenog, što je značajno ograničilo mogućnost poboljšanja izbornih uvjeta tijekom 2020. godine. 
S druge strane, trenutačni dijalog odvija se na praktički tri kolosijeka: jedan pod pokroviteljstvom europarlamentaraca, drugi bez sudjelovanja međunarodnih posrednika (na kome sudjeluje i predsjednik Srbije), dok je treći kolosijek drugačijeg tipa i podrazumijeva rad Radne grupe koja usporedo radi na izmjenama zakonskih rješenja u skladu s preporukama ODIHR-a. Čini se da negdje postoji konsenzus na sva tri kolosjeka o važnim pitanjima koja je potrebno riješiti ili unaprijediti, ali je u ovom trenutku izuzetno teško procijeniti hoće li će biti pomaka, jer još uvijek nisu postignuti službeni dogovori ili promjene. Ovo je posebno komplicirano imajući u vidu kako je većina tih suštinskih pitanja oko kojih je potrebno postići dogovor vrlo kompleksna – tu su mediji i ravnopravno sudjelovanje na javnim servisima, pritisci na birače i funkcionarska kampanja, zlouporaba državnih resursa, ali i potencijalno razdvajanje izbora i njihovo održavanje u različitim terminima. 
 ► Koji su najveći problemi, nepravilnosti izbornog procesa u Srbiji? Kakvi su pokazatelji prethodnih izbora?
Važno je razumjeti da izborni proces opterećuju problemi koji su s jedne strane posljedica nedovoljno dobrih i detaljnih zakonskih rješenja, a s druge strane problemi koji su posljedica neadekvatne, selektivne ili nepotpune primjene postojećih pravila. Nesumnjivo je da su za rješavanje nekih od ovih problema potrebni duže razdoblje i snažna politička volja, budući da podrazumijevaju krupne izmjene i dopune regulative. Ovdje se prvenstveno misli na sustavne promjene za koje se CeSID principijelno zalaže još od 2007. godine i koje redovito naglašavaju u svojim preporukama, kao što su profesionalizacija i proširivanje nadležnosti Republičke izborne komisije, unaprjeđenje odredbi koje reguliraju financiranje kampanja, koherentnija regulacija političkog oglašavanja i oglašavanja van izborne kampanje, kao i usvajanje dugoročnih rješenja koja će adekvatno spriječiti zlouporabu državnih resursa. S druge strane, postoji čitav set problema koji su potpuno ili djelomice otklonjivi do predstojećih redovitih izbora, a čije bi rješavanje pridonijelo povećanju integriteta izbornog procesa i samim tim većem povjerenju građana u izborni proces. Te probleme CeSID stavlja u prvi plan godinama unazad u svojim redovitim izvješćima o kvaliteti izbornih procesa, a odnose se, između ostalog, na podizanje transparentnosti i točnosti podataka iz jedinstvenog biračkog popisa, uvođenje jasnih i profesionalnih kriterija za članove biračkih odbora i njihovu kontinuiranu obuku, reguliranje ponašanja tiskanih i online medija na čvršći način, neophodnost sustavnog monitoringa medija od strane REM-a i podizanje transparentnosti u političkom oglašavanju. Posljednji izborni ciklus je još jednom pokazao da se u prvi plan mora staviti i tema zaštite biračkog prava, koja je neefikasna i neodgovarajuća. 
► Predsjednik Narodne skupštine Ivica Dačić kazao je kako se sljedećeg tjedna može očekivati »početak  sklapanja završne priče« o izbornim uvjetima, koja se vodi u dijalogu vlasti i oporbe. Kakve su Vaše procjene: može li tu biti dogovora ili barem približavanja stavova?
Vjerujem da može doći do približavanja stavova i određene vrste kompromisa, ali proces dijaloga nije nimalo jednostavan – kako zbog različitih kolosijeka i načina na koji se oni vode, tako i zbog očekivanja različitih aktera i političkih organizacija od ovog procesa. U tom smislu, mora doći do koordinacije aktivnosti i rada na svim kolosijecima dijaloga, jer to predstavlja jedini način da se postignu konkretniji rezultati koji bi barem u određenoj mjeri ispunili očekivanja sudionika dijaloga i omogućili da se naredni izbori održe bez bojkota pojedinih političkih partija. Ono što i dalje ostaje suštinsko pitanje jest implementacija dogovorenog i uspostavljanje jasnih mehanizama praćenja i procjene jesu li promjene samo slovo na papiru ili i suštinski pridonose poboljšanju izbornih uvjeta. 
► Na koji način bi trebalo unaprijediti izborne uvjete da bi se moglo reći kako su svi sudionici izbora ravnopravni?
Najprije, kao osnovni preduvjet, potrebno je unaprijediti medijsku sliku i osigurati ravnopravno sudjelovanje svih sudionika na javnim servisima – ne samo tijekom izborne kampanje već i u periodu koji joj prethodi. Ovdje je važno napomenuti kako problem medija ne podrazumijeva samo jednaku zastupljenost političkih organizacija već i jasne mehanizme za sprječavanje govora mržnje i neprimjerenih sadržaja, ali i aktivno, transparentno i funkcionalno nadzorno tijelo. To znači da je neophodno da REM preuzme proaktivniju ulogu, da na participativan način preispituje i ocjenjuje rad pružalaca medijskih usluga, kao i da sve to radi na zakonit i legitiman način. Pored medija, kao izuzetno važna tema nameće se i sprječavanje funkcionarske kampanje i zlouporabe javnih resursa, ponajprije kroz propisivanje obveze izbornih sudionika da jasno odrede ulogu u kojoj nastupaju tijekom izborne kampanje i uspostavljanje mehanizama za sprječavanje vršenja pritisaka na birače i uposlene u javnom sektoru. Ovim bi se utjecalo na ravnopravniji položaj izbornih sudionika, ali i na slobodnije opredjeljivanje birača, a samim tim i na pravedniji izborni ciklus. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika