Arhiv tekstova

Tvrda besjeda

Za neke koji su slijedili Isusa ono što je on govorio bila je »tvrda besjeda«, te su ga napustili. Oni koji su ustrajali, slušali su i činili kako ih je poučavao. Među koje se mi svrstavamo i je li naša pobožnost izraz nasljedovanja ili ipak držimo da je ono što nas Isus poučava »tvrda besjeda« za suvremenog čovjeka, pa je treba »smekšati«?

Neki su otišli, a neki ostali

Mnogi koji su susreli Isusa htjeli su ići za njim, htjeli su biti njegovi učenici. U njegovoj osobi prepoznali su nešto drukčije, nešto posebno po čemu nije bio kao drugi učitelji. Njegove riječi imale su neku posebnu snagu. Osjetili su da ono što on govori nisu tek neka prazna obećanja, lijepa besjeda bez pokrića. Njegove riječi ulijevale su im nadu koju do tada nisu osjetili. Zato su išli za njim i htjeli biti, ne obični slušatelji, nego njegovi učenici. Ipak, evanđelist Ivan kaže: »U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: ‘Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?’« (Iv 6,60). Ove riječi nekih od učenika svjedoče da je njihovo oduševljenje Isusom bilo tek površno, da su njihova očekivanja bila suviše ovozemaljska. A kada je Isus počeo govoriti i od učenika zahtijevati ono što im se i nije baš sviđalo, ono što nisu bili spremni činiti i ono što nisu bili kadri razumjeti, okarakterizirali su njegovu besjedu kao »tvrdu« i od njega otišli.
Ipak, nisu svi koji su slijedili Isusa bili zaneseni njegovom besjedom samo prolazno. Postoji i druga skupina, a to su oni koji su zaista u njemu prepoznali Mesiju, ne samo onoga koji će ispuniti njihova ovozemaljska očekivanja i riješiti ovozemaljske brige nego onoga koji nudi mnogo više, nudi vječnost. Petar nastupa u ime svih tih učenika koji su u Isusu prepoznali donositelja spasenja: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.« (Iv 6,68-69). Petar tako ispovijeda vjeru u ime svih koji su ostali s Isusom u želji da ga istinski nasljeduju. Njihov pokretač bila je vjera, a ne zanesenost čudesima i lijepim riječima, koje su od Isusa čuli. Stoga kada je Isus govorio ono što nisu razumjeli i kada je njihovu vjeru stavio na ispit, oni su i dalje ostali uz njega, jer čovjek nikada ne može do kraja razumjeti Božje djelovanje, te da bi uz Boga ostao mora slušati njegovu riječ, ali i vršiti je. Izraelci su takvo iskustvo Boga imali još od davnina.
I među nama danas postoje takve dvije skupine vjernika, Isusovih nasljedovatelja. Prvi su oni koji su ponukani besjedama dobrih propovjednika, na seminarima i duhovnim obnovama doživjeli snažno iskustvo vjere i Božje blizine, te misle da je slijediti Isusa uvijek lijepo, puno duhovne miline. No, vjera je kao i ljudski život. Nekada lijepa, nekada teška. Nekada osjetimo da je Bog uz nas, a nekada smo u mraku i mislimo da nas Bog ne vidi i ne čuje. Nekada je njegove zapovijedi lako vršiti, a nekada teško i naporno, zahtijeva mnogo odricanja. U teškim trenucima teško je i ostati Isusov učenik. Budimo svjesni toga i ne dopustimo da nas od Boga udalji to što ne razumijemo njegovo djelovanje.
Poput vjernih sljedbenika, trebamo uvijek slušati Kristovu riječ, jer on ima riječi života vječnoga. Iako nam se nekada njegova besjeda učini »tvrda«, ipak ne smijemo od njega otići, niti tu besjedu pokušati prekrojiti da nam bude prihvatljiva. Tako su Isusa slijedili njegovi učenici koji su ostali s njim do kraja i koji su radosnu vijest proširili po svijetu. Ustrajmo i mi na tome putu, jer to je put spasenja.