Arhiv tekstova

Mržnja i njene varijante

Vjerujem da ni nakon priopćenja Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) niti nakon službenog izvješća Policijske uprave u Subotici velikoj većini sugrađana nije najjasnije što se točno dogodilo 2. kolovoza u Aleksandrovu kada je došlo do incidenta između pedesetjednogodišnjeg Z. B. i šezdesetrogodišnjeg (bez navođenja inicijala) za koji prvi tvrde da je etnički motiviran, a drugi da je riječ o nesporazumu zbog parkiranja. Vjerujem i da su naknadne reakcije koje su uslijedile – posebno ako se u obzir uzme da su nastale upravo u vrijeme dijametralno suprotnog načina obilježavanja Oluje – osim konfuzije, izazvale posve suprotne emocije kod onih koji su ih primili. Vjerujem i da će – ako postupi po prijavi Policijske uprave – Osnovno i Više javno tužiteljstvo navedeni predmet dostaviti Sudu da se tamo konačno utvrdi što se stvarno dogodilo u incidentu za koji se navodi da mu je svjedočilo bar još najmanje četvero osoba, državljana Hrvatske i članova obitelji Z. B.
Vjerujem, također, i u iskrenost riječi gradonačelnika Stevana Bakića koji u priopćenju tim povodom kaže kako »nije slika našeg grada i odnosa prema hrvatskoj manjini bilo koji pojedinačni izgrednik koji izgovara nekakve gadosti«. Uostalom, to potvrđuju i riječi iz sljedeće njegove rečenice: »Slika Subotice je Dužijanca, koju smo jučer proslavili, gdje je tisuće ljudi nazočilo bez ikakvih incidenata. Gdje su subotički Hrvati izražavali svoju tradiciju i kulturu ponosno i bez ikakvog straha, uz sudjelovanje i potporu najviših čelnika ovoga grada«.
Ne vjerujem, međutim, u ono u što je gradonačelnik uvjeren i što u svom priopćenju ističe na samom početku, a to je da »u našem društvu nema mjesta mržnji i bilo kakvoj diskriminaciji«. Da, jasno je da mržnji i dikriminaciji nema mjesta ni u jednom društvu, da im mjesta ne bi smjelo biti ne samo po slovu zakona nego niti u svijesti ljudi. Pa ona ipak u svakom, pa tako i u našem, društvu itekako postoji. Svakodnevno, recimo, huk tzv. navijača – od kojih jedna grupa veliča Ratka Mladića i Srebrenicu, a druga »žutu kuću« i Alijinu armiju – s tribina u Novom Pazaru odzvanja diljem ovdašnje javnosti. Svakodnevno se, recimo, na stranicama Informera – i to za sva vremena, kao neuništvi svjedoci jedne epohe – ispisuju poruke ljubavi u kojima prednjači, naravno, njegov glavni i odgovorni urednik Dragan J. Vučičević. Ne treba kopati po Informeru u beskrajne dubine, dovoljno je pogledati njegov uvodnik od 6. kolovoza s naslovom Hrvati, ima li ko da nije ustaša?! i rečenicu iz lida: »Možda nisu svi Hrvati ustaše, ali ja danas zaista ne znam ni za jednog takvog, ako izuzmemo istoričara Gorana Šarića«. Kao vrsni znalac prilika u susjednoj zemlji, Vučićević čitateljima ekskluzivno predočava istinu da Hrvati »decenijama unazad« ustašama postaju već u svojim obiteljima, vrtićima, školama, crkvama..., jer ih tome uče »njihovi roditelji, vaspitači i sveštenici«.
Postoji vjerojatnoća da gradonačelnik Stevan Bakić nije pročitao navedenu Draganovu poslanicu čitateljima, među kojima se zacijelo nalazi i veliki broj Subotičana. Još je veća vjerojatnoća da se gradonačelnik ne bi složio već i s rečenicom u naslovu Informera i da bi, samo da izlazi u Subotici, na njega reagirao poput navedenog slučaja s početka, navodeći da sam osobno poznaje Hrvate koji nisu ustaše. Teško je, međutim, povjerovati u to – osim ako nije riječ isključivo o ljudskom uvjerenju i moralnom stavu – da u »našem društvu nema mjesta mržnji i bilo kakvoj diskriminaciji«, jer ga u tome svakodnevno demantiraju tzv. navijači, pojedinačni izgrednici (poput slučaja u Subotici) i draganijvučičevići. Koliko im god, vjerujem da će se i gradonačelnik složiti s ovim, odsustvo ljubavi u svojim javnim (i polujavnim) nastupima bio zajednički imenitelj, toliko među njima ipak postoji suštinska razlika: dok, recimo, široj javnosti nepoznati šezdesettrogodišnji sugrađanin iz sada ne u potpunosti utvrđenih razloga to radi »o svom trošku«, iz afekta i uz rizik za snošenje odgovornosti, dotle Vučićević tjedno bez ikakvog straha – a još manje srama ili pak, nedajbože, grižnje savjesti – obavlja ritual mentalnog pražnjenja na stranicama svog novinoida, koji se, onako usput, svakodnevno »prelistava« na nekoliko jutarnjih programa televizija s nacionalnom frekvencijom, dodatno na taj način zagađujući javni prostor i u Subotici, trujući ga upravo mržnjom i diskriminacijom. U tom smilu, tako posijana mržnja i diskriminacija mnogo su opasnije od incidenta od 2. kolovoza i na njih bi – i prije HNV-a, policije, gradonačelnika i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića – po službenoj dužnosti trebao reagirati javni tužitelj. Kada takvo što bude sastavni dio naše svakodnevice, kada iz javnog govora nestanu tekstovi poput onih u Informeru, onda ćemo i o incidentu u Subotici moći govoriti kao izoliranim slučajevima i s pravom tvrditi kako u našem društvu nema mjesta mržnji i diskriminaciji.
Z. R.