Arhiv tekstova
Neophodan raskid s prošlošću
U vrijeme kada je raspad komunističkog sustava u većini zemalja bivšeg Istočnoga bloka otvorio tranzicijske procese, povijesni tijek događaja na teritoriju današnje Srbije i Crne Gore, već je krenuo u obrnutom smjeru: urušavanje određenog dostignutog sustava vrijednosti, te ratom za teritorije i etničkim čišćenjem. Ova dva temeljna ratna cilja uvjetovala su i stanje manjinskih prava u Srbiji, koje su obilježavali konstitucionalni med i mlijeko, a u praksi etnička diskriminacija; karikaturna ministarstva za manjinska prava; otvorena državna potpora dijeljenju manjinskih korpusa, kako unutar pojedinih manjina, tako i između različitih manjina itd.
Nakon listopadskih promjena, koje su otvorile nadu i mogućnosti za uzdizanje iz europskog civilizacijskog sunovrata, i na polju je manjinskih prava došlo do evidentnih postignuća na normativnom i faktičnom planu. Međutim, u očekivanom procesu izgradnje konzistentnog sustava manjinskih prava, ovaj ne samo da je ostao rudimentaran, već bi se prije moglo govoriti o pravnoj rupi, umjesto o pravnim prazninama. Tako je u nizu nereguliranih pitanja ostao i princip političke reprezentacije manjina, unatoč tomu što Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama u čl. 52 propisuje da »pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo… na određen broj mandata u skupštini države članice i Skupštini Srbije i Crne Gore, polazeći od principa neposredne reprezentacije, suglasno zakonima država članica«.
IZOSTAO KONSENZUS: Uspjeh manjina na izborima do sada je prirodno ovisio od brojnosti manjinske zajednice: a) većinski sustav manjinama je odgovarao u sredinama gdje su brojčano izrazito nadmoćnije, što je na primjer na lokalnim izborima hrvatskoj zajednici pogodovalo u Subotici zbog kompaktne nastanjenosti u pojedinim dijelovima grada i općine, ali ne i u Somboru gdje Hrvati nisu zastupljeni u općinskoj skupštini, iako ih u općini ima više od 8 posto; b) proporcionalni sustav, s visokim cenzusom i cijelom republikom kao jednom izbornom jedinicom ili s nekoliko velikih izbornih jedinica, determinira da samo najbrojnije manjine eventualno mogu dobiti mjesto u parlamentu; c) po posrednom sustavu na federalnoj razini odnosno razini državne zajednice predstavnici manjina, kao takvi, nisu birani u najviše zakonodavno tijelo.
Pitanje parlamentarne političke reprezentacije manjina nakon Petoga listopada pokazalo se dijelom problema usklađivanja pravnoga poretka, i to kako unutarnjih propisa međusobno, tako i u odnosu na ratificirane međunarodne akte. Do danas nije ostvaren stupanj konsenzusa potreban za temeljito pročišćavanje propisa, osobito onih koji nisu od najneposrednijeg državnog interesa, kakva su manjinska prava. Kao rezultat toga, ne samo da je još uvijek na snazi anticivilizacijski Zakon o službenoj uporabi jezika i pisama iz 1992. godine, nego je još poraznije što novi republički propisi doneseni nakon uvođenja nacionalnih vijeća u pravni sustav, ove uopće ni ne spominju, pa čak i kada se reguliraju oblasti koja se najneposrednije tiču manjinskih prava, kao što je Zakon o osnovama obrazovanja i odgoja iz 2003. godine.
POVRATAK AUTONOMIJI VOJVODINE: Iz dijapazona opcija u svrhu ostvarivanja političke reprezentacije manjina izdvaja se više mogućnosti: a) garantirati zastupljenost manjina kroz, na primjer, eksplicitno određivanje broja predstavnika manjina u parlamentima, na temelju njihova brojčana udjela u stanovništvu; b) osigurati da pripadnici brojčano značajnijih manjina imaju vlastite predstavnike, dok manje brojne manjine trebaju biti zajedničke zastupljene s jednim ili možda čak i dva zastupnika (manje nacionalne zajednice kompaktno nastanjene na širem teritoriju, poput Hrvata u sjevernoj Bačkoj, također ne moraju imati identične interese kao manjine koje žive u oazama, kao npr. vojvođanski Slovaci); c) manjinskim zastupnicima dati neku vrst veta kod donošenja propisa ili pojedinih odredbi koje su od značaja za ostvarivanje manjinskih prava, na primjer da takva odredba ne može postati dijelom propisnika bez njihove suglasnosti.
Međutim, reforma političkog predstavništva manjina ovisit će o istinskom raskidu većinske političke elite s prošlošću, što osobito podrazumijeva: a) napuštanje novovjekovne srbijanske ustavne tradicije centralističkog državnog uređe-nja u korist decentralizacije i stvarno vraćanje autonomije Vojvodini; b) promjenu općeg diskursa prema manjinama, u kojem se od njih neće stalno tražiti dokazivanje lojalnosti, već obrnuto, polazeći od principa pozitivne diskriminacije, pokazati da su manjine ravnopravni građani koji i pored toga imaju posebnu potrebu za specijalnom zaštitom; c) jasno definiranje manjinske politike i strategije ostvarivanja manjinskih prava i zaštite manjina; d) ratificiranje relevantnih međunarodno-pravnih akata, kao što su Europska povelja o regionalnim jezicima i jezicima manjina iz 1992. godine i Europska povelja o lokalnoj samoupravi iz 1985. godine; e) određivanje rokova za usklađivanje propisa prema novoj manjinskoj regulativi (ovo je posebno značajno budući da nepostojanje ovakve odredbe u važećem Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, daje ovom karakter proglasa, izraza dobrih namjera, a ne imperativnog propisa kojega svi, pa i državna tijela, moraju poštivati).
Sve dok državna tijela ne budu ostvarivala manjinska prava po automatizmu, već to bude ovisilo od inicijative pripadnikâ manjine koji inzistiraju na ostvarivanju prava, bit će nužno političko organiziranje manjina u formi klasičnih političkih stranaka. No, efekti čak i idealnog normiranja političke reprezentacije ovise od šireg konteksta: ukoliko se doista bude ostvario raskid s prošlošću, onda će politička reprezentacija manjina imati rezultata i obrnuto, ako se nastavlja ranija politika, koju sada ograničava stajalište kako se manjinska prava moraju urediti zbog svijeta, onda će to biti tek sofisticiranija simulacija manjinskih prava namijenjena napose vanjskoj svrsi.
