Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Od vrtića do fakulteta

Za ovotjedno svjedočanstvo o cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku pokucali smo na vrata obitelji Slavice i Franje Skenderovića. Njihovih četvero djece: Anamarija, Petar, Katarina i Luka u obrazovanju na hrvatskom jeziku bili su od samih početaka, neki od njih još od vrtića. 
Njima je, kako su naglasili, u sjećanju upečatljivo ostalo njihovo zajedničko odrastanje, školovanje i sve što s tim ide, a tog perioda se rado prisjećaju. Anamarija, sada Kujundžić, kao najstarija od djece, nije imala priliku ići u osnovnu školu na cjelovitu nastavu, ali je već u višim razredima osnovne škole pohađala predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. No, dalje školovanje nastavila je u Gimnaziji Svetozar Marković – na općem smjeru, kao kasnije i mlađa sestra i dva brata.  

I u školi među svojima 

Petar je u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku došao iz vrtića Marija Petković-Sunčica, gdje je bio među prvom generacijom predškolaca koji su izašli iz ovoga vrtića. Tim putem je nastavio i dalje, kroz cjelovitu nastavu u osnovnoj školi, do srednje škole – Gimnazije. Istim putem, od vrtića do fakulteta, nastavili su i Katarina i Luka. 
»Rado se sjećamo naših razreda i dragih uspomena, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi. Uglavnom smo se svi međusobno poznavali. S nekima smo išli zajedno u osnovnu školu, dok smo neke poznavali iz crkve ili s orkestra. Drago nam je što smo svi imali dobre učiteljice i kasnije razredne starješine«, kaže Katarina, a Luka se nadovezuje i kaže kako su mu u sjećanju ostali brojni profesori iz srednje škole, od kojih je izdvojio prof. Jelenu Piuković, prof. Elviru Đuraković, prof. Mirjanu Crnković, prof. Tanju Mijatov, prof. Anu Gaković kao i prof. Zorana Nagela koji je bio mentor Anamariji, Katarini i Luki za maturalni rad koji su pisali iz geografije. 
»Sama činjenica da se međusobno poznajemo pridonijela je da atmosfera u razredu bude opuštenija i osjećali smo se kao svoji na svome. Mnogo znači kada možeš opušteno i bez ikakvog pritiska otići u školu i tih nekoliko sati lijepo provesti, da nema osjećaja da ne pripadaš toj sredini ili da si jednostavno nepoželjan«, kaže Luka, na što se Petar nadovezao i ispričao nam kako je on krenuo u dvije srednje škole usporedo – u Gimnaziju i u Glazbenu srednju školu, ali zbog obveza koje zahtijevaju obje škole, u drugoj godini je odustao od Glazbene srednje škole i nastavio školovanje u Gimnaziji, a danas mu je, kako je rekao, drago što je donio takvu odluku.

Na putu do cilja 

Svi četvero su se tijekom razgovora prisjetili kako je bilo lijepo skupa s prijateljima iz razreda odlaziti na zornice, na pobožnost križnoga puta, kao i mise mladih za mir. Spomenuli su i brojna putovanja i izvannastavne aktivnosti, ali i odlaska s prijateljima iz razreda na Susret hrvatske katoličke mladeži u Sisak, Dubrovnik i Vukovar, na Susrete mladih Subotičke biskupije u Bač kao i na Susret katoličke mladeži u Beograd. 
»U srednjoj školi sam stekla prijatelje za cijeli život. Drago mi je da sam imala priliku ići u Gimnaziju, i to na hrvatskom jeziku, jer sam tu osim znanja stekla i radne navike. Budući da sam studirala u Hrvatskoj, morala sam položiti i državnu maturu, koja nikada nije bila lagana, pa tako ni danas. No, kao i u svemu, tako je i u studiranju. Upornost i rad se uvijek isplate«, kaže Anamarija. 
»Bilo nam je zanimljivo ići u školu i uvijek smo se podudarali u smjenama ili pak u putovanju do škole«, prisjeća se Katarina i pojašnjava kako je Petar jedno vrijeme išao s Anamarijom i Katarinom u osnovnu školu, pa tako kasnije i u srednju, i to u iste smjene, a kasnije im se pridružio i Luka. »Kao najmlađi u obitelji vidio sam njihov put odrastanja. Mislim da su Anamarija, Petar i Katarina itekako utjecali na moj izbor srednje škole. Tu sam kroz njihovo školovanje već bio svjestan što i mene čeka. Imao sam podršku u njima«, kaže Luka. 
»Kao što je tada našim roditeljima bilo bitno u kakvoj smo sredini i s kime provodimo vrijeme, i mi smo to vremenom shvatili. Osim njih, koji su nam pružili vjeru i odgoj u obitelji, značilo nam je što smo u osnovnoj i u srednjoj školi mogli bez ikakvih poteškoća ići na sate vjeronauka. Danas smo veoma zahvalni našim roditeljima koji su nam omogućili kvalitetno obrazovanje, da se školujemo na hrvatskom jeziku, završimo Gimnaziju, a potom upišemo fakultete. U osnovnoj školi smo prolazili pored dvije druge škole u kojoj nije bilo isprva nastave na hrvatskom jeziku. Oni su ustrajali i pored putovanja. Pohađali smo usporedo i nižu Glazbenu školu i svi četvero ju završili. Potrebno je puno volje i odricanja kako bi se uspjelo u željama i stići do željenog cilja. Ali imali smo neizmjernu podršku jedni drugih i roditelja. Sada, kad smo već odrasli ljudi, svjesni smo toga«, kaže Katarina. 

Kvaliteta u obrazovanju

Nakon završetka Gimnazije, svatko od njih otišao je na drugu stranu daljeg obrazovanja. Anamarija je završila Katoličko-bogoslovni fakultet u Đakovu i sada je magistrica teologije. Predaje vjeronauk u srednjim školama, te u dvije župe kao i na Teološko-katehetskom Institutu u Subotici. Petar je pohađao Visoku tehničku školu u Subotici, smjer termotehnika, a sada se uspješno bavi pravljenjem i montiranjem ventilacijskih sustava, te ima svoj vlastit obrt. Katarina je apsolvent na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, smjer voćarstvo i vinogradarstvo, i trenutno radi u poljoprivrednoj apoteci. Luka je student prve godine na Visokoj školi strukovnih studija za obrazovanje odgojitelja i trenera u Subotici, a osim studija radi skupa s Petrom. 
»Gimnazija, točnije opći smjer, pružio nam je osnovu da se kvalitetno pripremimo za fakultete, a kao što se može primijetiti, svi četvero smo se opredijelili za različite fakultete. Pri upisu na fakultet, iako sam u obrazovanju na hrvatskom jeziku bila praktično od vrtića, nisam imala nikakvih problema. Kao bivši gimnazijalci i mi možemo reći da je bilo lijepo školovati se na hrvatskom jeziku«, kaže Katarina i dodaje: »Budućim roditeljima možemo iz vlastitog iskustva poručiti da se ne trebaju plašiti dijete upisati u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku, jer je i nama samima u tom periodu odrastanja značilo da smo u zdravoj sredini.«
Kao što smo već spomenuli, usporedo s osnovnom išli su i u Glazbenu školu, te su svi četvero svirali tambure. Tako su nebrojeno puta nastupali na brojnim školskim priredbama, osobito onim božićnim, svirajući, glumeći, pa i pjevajući. Aktivni su i u svojoj župnoj zajednici, a svake Dužijance se oblače (i danas) u bunjevačku narodnu nošnju i to od malih nogu, te su tako dobili ne samo teoretsko nego i praktično znanje o svom identitetu, koje su i ovoga puta posvjedočili.
Ž. Vukov 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika