Arhiv tekstova
Plodnije tlo susjedova vrta
Uz samu obalu Dunava, svega nekoliko kilometara od Sonte, na obroncima Daljske planine, nalazi se erdutsko vinogorje. Mjesto na kojem se nalazi pridonijelo je razvitku i uspješnosti u svijetu vina. Na blagim padinama Daljske planine idealni uvjeti omogućili su uzgoj loze, te je tako i nastao najveći plantažni vinograd u Hrvatskoj površine 490 hektara. Tvrtka Erdutski vinogradi d.o.o. obrađuje ukupno 513 hektara vinograda. Većinskim dijelom vinograda vladaju bijele sorte rasprostranjene na 75 posto površine. Graševina kao dominantna zasađena je na 280 hektara, a nešto manje zauzimaju sorte chardonnay, pinot sivi, traminac, rajnski rizling. Na ostalih 25 posto su crne sorte: cabernet sauvignon, merlot, cabernet franc, frankovka, pinot crni i zweigelt.
Za posao domovnica ili radna dozvola
Povijest Erdutskih vinograda seže na početak 18. stoljeća kada je izgrađen najstariji vinski podrum u erdutskom vinogorju. Polovicom 20. stoljeća bili su u sastavu Industrijskog poljoprivrednog kombinata Osijek gdje su postavljeni okviri razvoja vinograda kakvog danas možemo vidjeti. Nova vinarija kapaciteta šest milijuna litara počela je s izgradnjom 1980. godine, a puštena je u pogon 1984. Simbol prepoznatljivosti je najveća vinska bačva na svijetu koja je još uvijek u uporabi. Bačva ukupne zapremine 75.000 litara uvijek je puna graševine, jer je ona zaštitni znak cijelog vinogorja, a samim tim i tvrtke Erdutski vinogradi d.o.o. Velika površina zahtijeva i veći broj radnika, pa su se vremenom počeli zapošljavati radnici iz susjedne države. Sonta je mala, vijesti se brzo šire, te su se uvjeti rada prenosili od čovjeka do čovjeka. Vinograd broji 80-ak radnika, od koji su 28 samo iz Sonte. Do prije nekoliko godina u Erdutskim vinogradima mogućnost zaposlenja imali su samo oni koji posjeduju domovnicu, ali od 2017. godine odobren je rad susjednim državljanima s radnom dozvolom. Nešto više o tome govori nam ravnatelj Erdutskih vinograda Pero Grgić.
»Primarni razlog zapošljavanja ljudi iz Sonte bio je nedostak broja ljudi na plantažama, osobito onda kada je vrijeme berbe i prerade grožđa. Još jedan od razloga je to što smo htjeli obnoviti veze jer smo načuli kako je dosta ljudi iz Sonte i okolice gravitiralo ka erdutskim vinogradima još prije, a rat takvo što nije dozvolio. Kasnije se situacija normalizirala do te mjere da smo uspjeli u tome, jer su nam ti ljudi bliži nego li ljudi iz Osijeka ili okolnih mjesta. Iz Sonte brojimo nekih 30-ak radnika, a naravno, nisu svi stranci po službenoj klasifikaciji. Tu su i hrvatski državljani s domovnicom koje je puno jednostavnije uposliti, negoli ljude sa srpskim državljanstvom iz razloga što se moraju vaditi radne dozvole i prolaziti procedure. Čim se krenulo s radnim dozvolama za strance i državljene trećih zemalja, mi smo počeli upošljavati Sonćane koji su nam se i ranije javljali. Jedina zapreka koja nam se pojavila bila je prošle godine kada je počela situacija s koronavirusom. S time danas nemamo problema, jer, koliko se razumijem, za radnike iz trećih zemalja u pograničnom području nema nikakvih zapreka. To nije temeljeno na nekakvom sporazumu nego, rekao bih da to tolerira i jedna i druga strana i mi smo vrlo zahvalni što ne prave nikakve probleme ljudima koji zarađuju kruh kod nas.«
Nezaposlenost je sve češća tema, nema gdje se ne spominje, a najviše to osjete mladi koji su primorani ostati ovdje i pomiriti se s minimalcem i ne tako raskošnim načinom života.
Dobra plaća i uvjeti rada
Plantaže Erdutskih vinograda privlače sve više mlađih ljudi, prije svega zbog značajno veće i redovite plaće, a potom i zbog redovitog zdravstvenog osiguranja i mirovinskog. Tvrtka pokriva i putne troškove, a uz to odnos s poslodavcima je vrlo korektan. Problem nije ni u prijevozu, jer kako ima više radnika iz Sonte koji voze, povezu i one koji nemaju auto. Kako su radne dozvole krenule, većinom se prijavljuju mladi, no ima i onih (mada rijetkih) što već desetljeće svakoga dana odlaze u Erdut. Jedni od njih jesu Dino i Ivan Silađev. Otac i sin zajedno žive i rade neumorno kako bi zaradili za svoju obitelj. Ivan radi već 12 godina, a njegov sin Dino nešto kraće (od 2010. godine). Nimalo lak posao, pogotovo za Ivana koga još godina dijeli od mirovine.
»Za posao smo čuli od Sonćana koji su već povremeno radili tamo. Uvjeti su nam bili pogodniji nego ovdje, a nama je bilo lakše jer smo već posjedovali domovnicu. Posao je kao i svaki, težak na svoj način. Jedino što utječe na njega jesu vremenski uvjeti.«
Na pitanje pada li im teže ljeto ili zima Dino govori kako baš i nema razlike.
»Zimi, kada je rezidba, treba se dobro obući jer je hladno, a ljeti je rosa i mokro pa kad puše vjetar, nije baš ugodno. Jedino što nas sunce kasnije grije, ali plantaža je otvorena pa nema hladovine gdje se možemo skriti. Zima je zbog prijevoza lošija, jer uvijek moraš misliti hoće li poledica, hoće li snjeg zavijati ceste, no posljednjih godina zime nisu toliko opasne pa je malo lakše. Sve se to da istrpjeti kada znaš za što radiš. Radio sam cijelu godinu u kudjeljari u Sonti, a u radnoj knjižici je uvedeno kao da sam radio 13 dana. Nisam mogao pronaći pristojno plaćen posao u okolici Sonte, te sam se morao nekako snaći jer treba od nečega živjeti. Korona nije donijela ništa dobroga, jedino što su granični prijelazi slobodni pa ne moramo čekati po 2-3 sata kao za vrijeme turističke sezone.«
U travnju prije dvije godine počeli su raditi Sonćani kojima su dodijeljene radne dozvole. Morali su se malo pomučiti, ali to je rezultiralo time da i danas rade i primaju radovite plaće. Odnosi sa susjedima iz Erduta i okolice su također korektni i nitko nikome ne zamjera, uskoče pomoći jedni drugima kada je potrebno. Od mlađih se očekuje da pomognu starijima, no ponekad iskustvo starijih mnogo znači. Dvadesetdvogodišnji Milan Sekulić marljivo obrađuje vinograd, jer nakon završene kuharske škole nije mogao pronaći posao koji bi mu odgovarao.
»Prije dvije godine na preporuku prijatelja prijavio sam se za ovaj posao. Plaća je vrlo solidna, staž mi ide redovito, a to je dovoljno da budem zadovoljan poslom. Početak, kao i svaki, je bio težak, ali uz iskusnije ljude koji su mi pokazali kako se radi, naučio sam kako treba, pa mi je već prešlo i u naviku. Većinu vremena sam na plantaži, ali dok traje berba na preradi sam grožđa u vinariji.«
Kako čujemo od ostalih radnika, nije sve ni u plaći. Također važnu ulogu igra i uplaćivanje staža kao i korektan odnos s poslodavcem, a to je danas teško pronaći. Iako Sonta oskudijeva žiteljima, važno je i da oni koji su ostali imaju gdje raditi.
»Uz dobro vino, potrebni su nam i prijatelji, a Sonćani u Erdutu stvaraju i jedno i drugo«, kroz smijeh nam govori zadovoljni uposlenik.
Maja Simić
