Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Novi atar stari dida

Već danima stalno mi na pameti naše njive. Ko da nisam sto godina bio u ataru. A i kad se bolje proštudiram, i nisam mlogo promašio. Zaželjio sam se vidit naši njiva. A njive nam rasute po ataru ko kokice. Na Opaljeniku, Bortanju, na Crvenom,  pod Adicom,  u Kučke i u Budžaku, Pisku i u Maroševcu, Zatu, već i zaboravio di sve. Vidit sve karove što sam poukapo. E, to j bilo dragosti, svaki karov nova njiva, pa se na licu mista zalje sa par litri vina. Ja i moj nadničar Matija, Bog da mu dušu prosti, naukapali se, nasvraćali se u bircuze vraćajuć se, a konji i špediter, čeljad kod kuće načekali. Skoro sto jutara sam za života steko, od tog pola kupio. Tio bi vidit čeljad, komšije kako odrađivu prvo kopanje, podivanit par riči, popit malo ladne vode sa bunara na ćoš kanala. I tako sidim ko zaboravit ispod ora dok čekam mojga najstarijeg unuka Stipu, da posli dužeg vrimena dodje iz Minkena. On tamo uči velike škule i biće veliki indžilir kad sve pozavršava. Uvik je reko, doće natrag i didine će njive radit. Jedini on ima volje sa mnom se ni sam izdivanit svaki put kad dođe već i upaljit onaj traktor, pa mi metne na prikolicu i na tenane provoza, od njive do njive. Ovi drugi sam protrču pored mene. E, zato mu dida i kupio limuzinu, čim je položio, kako se moderno kaže kad je magistriro. Jest da j to davno bilo kad mi vozo po ataru, jel je posli ošo specijalizirat jel doktorirat kako kažu, pa rad tog i radit u taj Minken. E, čujem, evo kogod je sto isprid kuće, odjedanput svi trču vidit, jedni sina a drugi unuka. A i ja ovaki šuntravi poslidnji krećem. Svi oko njeg, grlu se, ova moja naglas šmrca. A ja vidim da mi pogledem traži moj unuk Stipa. Baš mene. Srce mi tuče i oče se zasuzale. Ne mož to sakrit. Ko iz duše suze da se cidu. Trišem rukavem. I ka su se svi izredali, došo ja na mene red. Zagrlio mi, stego, vala tako ni divojku ne stegne. Mene još više steglo. Mislim se, de Joza neš sad vala bacit kašiku. I ni pet ni šest već mi pita, jeste se sprimili, jel iđemo. Ja se mislim kud oma, da se prisvuče, pokvasi usta.... no, nema druge – za njim. Mislim, kud sad iđemo, ni natrag u zadnji dvor po traktor i prikolicu, već isprid kuće. Otvara mi vrata limuzine, sidam na pridnje misto. »Pa, ku ćemo limuzinom u atar, dite«, pitam ga. »Pa jesam ti obećo da ćemo u atar?« Ajd, mislim se, vala zna. I krenemo mi za Sombor. Ne iđemo di triba, vidim ja. Unišli u Didinu leniju, iđemo, iđemo.... Gledim, Bože nigdi nikog, sve poradito... Di koji traktor vuče parač jel sijačicu, a motike i čeljadi nigdi. A ni korova nigdi. A lenija spravna, široka, od nikaki sitni kamečaka, nigdi vagaša, ko po asvaltu da iđemo... Pa se ope mislim, pa mi tu zemlje nemamo. Stali, kaže Stipa: »Evo, dida, tu smo, izlazimo«. Gledim ja pa pitam šta j to. On će mi: »Dokle vidiš, sve naše njive«. Sade mi ni jasno, imali smo svagdi njiva al nikad tu, a sade sve tu. Au, mislim se, ovo j ko u kobojski filmova kad Džon Vejn stane na brdo, a njegov ranč dokle ti pogled dopire. »Pa otkal to sad ovako?«, pitam ja njeg »i otkal ti to znaš sve?« »Pa, dida-dida, ti si zaboravio da j bila komasacija, a sve sam ja to vidio na onom sokoćalu što se zove mobilni. A vidim da ti ovi iz kuće ništa ne divanu. Sram ji bilo, il si zaboravio, jel je nisi razumio.« Čo ne čo, razumio jel ne razumio, sam ka j došo.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika