Arhiv tekstova

U devetom desetljeću za volanom fiće

Baka Katarina Drobina-Vulčević iz Sota ima 86 godina, ali je to ne sprječava da je i dalje za volanom svog fiće, koji je u njihovu kuću ušao prije 40 godina. Uz to koristi računalo, društvene mreže, u tijeku je sa svim aktualnim događanjima. Polovicom prošlog stoljeća imala je snage napustiti supruga za koga su je prisilno udali i početi novi život.

Bijeg iz prisilnog braka

Baka Katu roditelji su rano udali protiv njezine volje. No, ona nije mogla dugo ostati u braku u kojem, kako kaže, nije bilo ljubavi. Uz pomoć brata, napustila je prvog supruga i pedesetih godina prošloga stoljeća otišla je iz rodnoga mjesta.
»Potječem iz siromašne obitelji. Otac je bio u logoru. Iz logora se vratio bolestan i ubrzo je preminuo. Majka me htjela udati za momka iz sela koji je bio materijalno osiguran. Mislila je da će mi na taj način olakšati život. Ali nije, jer ga nisam voljela. Nisam mogla ostati u braku u kojem nije bilo ljubavi. Brat je jedne noći došao po mene i odveo me kod moje bake u Bapsku, jer me majka nije htjela primiti nazad«, priča baka Kata.
U to se vrijeme nije bilo lako odvažiti i otići od kuće, pogotovo mladim ženama. Ali, kako kaže, skupila je snagu i odlučila započeti novi život.
»Najprije sam se zaposlila u restoranu u motelu Adaševci. Poslije sam otišla u Beograd i tamo završila ugostiteljsku školu, a 1954. godine sam se zaposlila na riječnom brodu gdje sam kao kuharica radila 35 godina. Proputovala sam cijelu bivšu Jugoslaviju. Život na brodu bio je  lijep. Bilo nas je sa svih strana, iz svih država bivše Jugoslavije. Bili smo dobri drugari i pomagali jedni drugima. U dane kada je bilo nevrijeme, kada je puhao snažan vjetar, morali smo jedno drugo čuvati. Ali nismo imali većih problema. Svakoga dana sam kuhala za 35 do 40 osoba. Također sam sama nabavljala sve namirnice i donosila na brod. Nije mi bilo teško, jer sam voljela taj posao. Vozila sam kombi i  njime išla u nabavu. Na tom poslu sam upoznala svog drugog supruga, koji je bio kapetan broda. Plovili smo zajedno, putovali, radili i kada smo otišli u mirovinu, vratili smo se u Sot. Tu smo napravili kuću, opremili je i nastavili živjeti. Suprug je preminuo prije tri godine i od tada živim sama«, priča o svom životu baka Kata. 
Iako živi sama, svaki njen dan ima svoju svrhu i dobro je isplaniran.
»Čovjek u životu treba imati različitih interesiranja, jer kada se jednom opustiš, onda je gotovo. Da biste preživjeli, morate probati sve i pronaći neki hobi. Pored svih poslova koje svakodnevno radim u kućanstvu, volim voziti svog fiću. Ne mogu zamisliti da ga prodam. On mi je poput djeteta. Imala sam i škodu, ali sam je prodala. Fiću ne mogu. Od osamdesete godine, kada smo ga kupili, ne odvajam se od njega. Kada bi mi netko ponudio 10.000 eura, ne bih ga prodala. Vozačka dozvola mi važi do moje devedesete godine i aktivan sam vozač još uvijek. Često idem njime u nabavu u Šid i po potrebi kod liječnika. Nadam se, ako budem živa, da će mi i poslije devedesete godine produžiti vozačku dozvolu«, kaže naša sugovornica.

Bogatstvo nije uvjet za sreću

Baka Kata nema svoje djece, ali je okružena prijateljima i susjedima koji joj prave društvo, a s njom je već 20 godina i kanarinac Kića, njen vjerni prijatelj.
»Volim biti na internetu. Tu pretražujem i čitam sve što me zanima. Najviše volim gledati i slušati svete mise, s obzirom da sada zbog pandemije ne mogu ići redovito u crkvu. Više me to zanima nego televizijski program«, ističe ona dodajuću da je sretna što ima svoju mirovinu i što ne mora ovisiti ni od koga, ali joj najteže pada što je ostala sama i što nema nikoga svoga. Ipak, kako kaže, zbog svega što je uradila u svom životu, ne kaje se. 
»Jedino mi je žao što sam dopustila da me natjeraju na udaju i što nisam odmah pobjegla od kuće. Možda bih danas imala svoje dijete. Sretna sam što sam na brodu upoznala svoga drugog supruga i što sam s njim proživjela najljepše godine svog života. Lijepo smo se slagali i zahvalna sam mu na svemu što mi je omogućio kako bih lijepo i bezbrižno živjela«, sumira svoj život ova zanimljiva starica.
Svoju  priču završava porukom mladim ljudima: »Najvažnije je slušati svoje srce. Nikada ne treba nespreman ući u brak i živjeti s nekim koga ne volite. U životu nije presudno bogatstvo. Važna je ljubav i sloga između dvoje ljudi. Sve ostalo nije bitno. Prvi put sam se udala za onoga tko je bio bogatiji od mene. Ali me to nije činilo sretnom. Tek onda kada sam upoznala Peru, moj život je dobio smisao. Sreća se ne kupuje i život bez ljubavi nije život. Zato svaki čovjek treba slušati svoje srce«, poručila je na kraju baka Kata.
S. D.