Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Neizbrisiv trag u književnosti i kulturi

Književnik, urednik i publicist Milovan Miković preminuo je prošlog petka, 9. travnja, u Subotici, u 74. godini, nakon duže i teške bolesti. U književnom i kulturnom životu bio je aktivan više od pola stoljeća, pišući i uređujući praktički do posljednjih dana života. Rezultat toga je dvadeset objavljenih mu knjiga (poezija, eseji, romani, studije, publicistika) dok kao urednik potpisuje više od 150 naslova. 
Kako se moglo čuti i na komemoraciji, Mikovićev legat ima dvostruki značaj. Naime, obnašajući važne gradske dužnosti vezane za informiranje i kulturu, ali i kao književnik, svojim radom i djelima ostavio je važan trag u životu Subotice. Isto tako, svojim književnim djelima i istraživanjima (eseji, antologije...), zadužio je i kulturu vojvođanskih Hrvata.

Radio, novine, časopisi

Rođen je 1947. u Subotici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Jedan je od utemeljitelja Radio Subotice (1968.), gdje je isprva spiker-novinar, potom novinar, te urednik, a potom glavni i odgovorni urednik programa na srpsko-hrvatskom jeziku. Godine 1983. postaje zaposlenik Novinsko-izdavačkog poduzeća Subotičke novine. U tom poduzeću radi kao urednik književnog časopisa Rukovet (1983.-1994.) i izdavačke djelatnosti. Od travnja 1992. je glavni i odgovorni urednik tjednika Subotičke novine, a od siječnja 1994. također i ravnatelj poduzeća, do listopada 2003. godine. 
Od 2004. do 2021. bio je glavni urednik časopisa za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni (uredio je 56 svezaka). Od 2005. do 2013. bio je urednikom nakladničke djelatnosti Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ iz Subotice. Kako je u jednoj izjavi kazao, nimalo slučajno prva objavljena knjiga u toj nakladi bila je pjesnička zbirka Vojislava Sekelja znakovita naslova – U izmučenim riječima.

Književni rad

Prve pjesme stvara i objelodanjuje 1965. godine, a pjesničke, prozne tekstove i kritiku objavljuje u književnoj periodici od 1967. godine. Prvu knjigu, zbirku pjesama Ispitivanje izdaje, objavljuje 1989. godine. Od tada do 2021. objavljeno mu je ukupno 20 knjiga. Uz već spomenutu, to su: Iza ne (zbirka pjesama), Avaške godine – krhotine poeme u nastajanju (zbirka pjesama), Az árulás vizsgálata (zbirka pjesama), Metež (zbirka pjesama), Praznina (zbirka pjesama), Koreni stvari (zbirka pjesama), Grad je reč (eseji), Život i smrt u gradu (eseji), Iznad žita nebo (eseji), Slušaj; zemlja, riječi (poezija), Razgovori s Antom Sekulićem (intervjui i razgovori, koautorstvo s Andrijom Kopilovićem), Jedući srce žive zvijeri (zbirka pjesama), Prah obiteljske srebrnine (zbirka pjesama), Otići nekamo (roman), Nocturno (roman), Motrišta, rasprave, ogledi (eseji i studije), Idemo li večeras u kazalište? (tekstovi o kazalištu), Među mnoštvom lica – o pjesništvu vojvođanskih Hrvata u XX. stoljeću (antologija) i Potonulo ušće (roman). Antologija Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini objavljena mu je kao temat u osječkom časopisu Književna revija. 
U mladosti je pisao na srpskom jeziku, a prve tekstove na standardnom hrvatskom objavljuje od početka 90-ih godina. Stvarao je i na dijalektu – ikavici bunjevačkih Hrvata u Bačkoj. Među čitateljima vjerojatno je najpoznatiji po poemi Avaške godine, pisanoj upravo na ikavici. Knjiga je doživjela više izdanja; prvo je tiskano u Rijeci 1991. a peto, prošireno izdanje objavila zagrebačka Dora Krupićeva 2005. godine. 
Zastupljen je u nekoliko pjesničkih antologija u Srbiji i Hrvatskoj. Bio je član Društva književnika Vojvodine i Društva hrvatskih književnika.

Urednički rad i nagrade

Radeći prije svega u NIP-u Subotičke novine i NIU Hrvatska riječ, ali i za udruge – ogranak Matice hrvatske u Subotici i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, uredio je više od 150 knjiga.
Bio je suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba na projektu Hrvatske književne enciklopedije i Vojvođanske akademije nauka i umetnosti iz Novog Sada na projektu Enciklopedije Vojvodine. 
Za književni rad dobio je više priznanja: Antuševu nagradu (1999.), nagradu Dr. Ferenc Bodrogvári za knjigu eseja Život i smrt u gradu (2000.) te Nagradu za životno djelo na području književnosti koju dodjeljuje Organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova (2012.). Za knjigu Prah obiteljske srebrnine dobio je trijenalnu nagradu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Antun Gustav Matoš za najbolju knjigu poezije od 2014. do 2016. godine. Uredništvo Klasja naših ravni na čelu s Mikovićem dobilo je nagradu Dušan Lopašić koja se dodjeljuje časopisu u izdanju ogranka Matice hrvatske. 

Nenadoknadiv gubitak za Suboticu

Komemoracija u povodu Mikovićeve smrti održana je u ponedjeljak, 12. travnja, u Subotici, u organizaciji NIU Hrvatska riječ. O Mikovićevom djelu na komemoraciji su govorili glavna i odgovorna urednica tjednika Hrvatska riječ Zlata Vasiljević, urednik rubrike kultura u tom tjedniku Davor Bašić Palković, književnik i v. d. urednika nakladničke djelatnosti NIU Hrvatska riječ Zvonko Sarić, ravnatelj Gradske knjižnice Subotica Dragan Rokvić, u ime više hrvatskih institucija i udruga (Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatske čitaonice, Katoličkog društva Ivan Antunović i HKC-a Bunjevačko kolo) obratila se Katarina Čeliković, u ime Grada Subotice članica Gradskog vijeća zadužena za kulturu Milanka Kostić, dok je u ime Matice hrvatske Subotica govorio Stipan Stantić. Stihove iz poznate Mikovićeve poeme Avaške godine kazivala je Nevena Mlinko. 
Ravnatelj Gradske knjižnice Dragan Rokvić je ocijenio kako je Mikovićev odlazak velik i gotovo nenadoknadiv gubitak za grad Suboticu. 
»Milovan je bio vrlo specifična ličnost književnog, kulturnog, ako hoćete i političkog života grada. Nije moguće u ovom kratkom vremenskom roku nabrojati sve žanrove i formate, pravce i duhovna interesiranja Milovanova tijekom pedeset godina stvaralaštva. Njegovim odlaskom nije otišao samo jedan književnik, intelektualac, erudit, već odlazi i dio nas i naše Subotice, jer, plašim se, a mislim da ću biti u pravu, neće biti mnogo onih koji će posvjedočiti i tako precizno uočavati osnovne točke grada, osnovne naše preokupacije, kao što je Milovan to činio. Neće biti moguće tako lako i jednostavno oprostiti se, a sigurno će biti gotovo nemoguće zaboraviti sve što je Milovan dao gradu. Osim materijalnog, književnog i intelektualnog opusa, Milovan je bio i svjedok jedne epohe koja polako nestaje, a njegov odlazak osjećat će se još više kako vrijeme bude prolazilo. Takva pojava na književnom i kulturnom horizontu, koliko je meni poznato, u dogledno vrijeme u budućnosti bit će neponovljiva«, rekao je Rokvić.
Zarobljenik riječi

Stručna suradnica za kulturne projekte i programe ZKVH-a i predsjednica Organizacijskog odbora Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova Katarina Čeliković je ocijenila kako je Miković bio zarobljenik svake vrste riječi – od one pjesničke, prozne, dramske, kritičke do novinarske i uredničke.
»Od šezdesetih je godina prošloga stoljeća Milovan pisao, objavljivao, uređivao, ponekad i više no što se moglo očekivati. Činilo se kako ga riječi ne puštaju, postao je zarobljenik svake vrste riječi – od one pjesničke, prozne, dramske, kritičke do novinarske, uredničke… U susretima s njim, napose u godinama njegove mirovine, čuo se vapaj i želja da se objavi knjiga o kazalištu, roman, antologija pjesništva. I čuo se strah – hoću li stići? (...) I danas će zazvučati njegova rič za kojom je tragao, koju je živio, kojoj je bio u potpunosti posvećen. Ako nam se učini da je ta lipa i čista rič pronašla u nama svoj stan – postala je carica, kako je to i Milovan želio«, rekla je Čeliković.
Književnik Zvonko Sarić govorio je o suradnji i poznanstvu s Mikovićem, kojega je upoznao daleke 1988. i koji mu je kao urednik objavio prve pjesme u periodici te kasnije i prvu knjigu. 
»Milovan je davao dinamiku književnom stvaralaštvu u Subotici, živio je u, blago rečeno, turbulentnim vremenima, a njegovo književno djelo svjedoči o njemu kao čovjeku koji je bio s nama punog srca, dok nije krenuo k nebu neba«, naveo je Sarić. 
Predsjednik Matice hrvatske Subotica Stipan Stantić je na komemoraciji kazao kako je Milovan stvarao kao da je shvaćao stihove Antuna Branka Šimića iz pjesme Opomena gdje se kaže: »Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda … Mjesto u prah, prijeđi sav u zvijezde«. 
»Milovan je zaista postao naša zvijezda koja će još dugo sjati, kako u književnosti, tako i među nama ljudima«, rekao je Stantić.
Članica Gradskog vijeća Subotice zadužena za kulturu Milanka Kostić rekla je kako će se Mikovićev lik i djelo ostati za pamćenje. 
»Sve što je učinio za grad Suboticu nadamo se da će neke buduće generacije nastaviti njegovati i poštovati«, rekla je ona.
Milovan Miković sahranjen je u ponedjeljak, 12. travnja, na Bajskom groblju u Subotici.
D. B. P.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika