Arhiv tekstova
Sladak proizvod teškog rada
Prva košnica u obitelji Sudarević, točnije kod Kalmana Sudarevića, kupljena je 1981.godine. Tada je u pčelarstvu vidio zanimljiv hobi, koji bi mogao biti pomoć kućnom proračunu, no s obzirom na to da se do tada u njegovoj obitelji nitko nije bavio pčelarstvom, prvi koraci su bili teški.
Sa svakom novom košnicom redalo se znanje, proširenje posla i iskustvo. Danas, 40 godina poslije, gospodarstvo koje vodi skupa sa sinom Ivanom broji preko 1.000 košnica. Hobi je prerastao u obiteljski posao u kom su kroz sve prethodne godine svi u obitelji sudjelovali, svatko na svoj način.
Obiteljski posao
»Zaista sam prvu košnicu kupio sa željom da mi to bude hobi. Osamdesetih godina sam bio uposlen i naše tvrtke su dobro poslovale, pa sam se usporedo pomalo bavio i pčelarstvom. Onda su stigle ‘čuvene devedesete’ i od plaće se nije moglo pristojno živjeti. Kada sam 1996. godine ozbiljnije krenuo u posao, imao sam 100 košnica. Tada se i s time moglo živjeti, jer je bio drugačiji odnos zarade i troškova. No, bitna stavka je i u tome što su tada bili i veći prinosi meda«, priča nam Kalman i pojašnjava: »Suncokret je obilno medio, a danas je sve drugačije. Druge su vrste suncokreta, manje mede i još se na njima vrši selekcija cvjetanja. Suncokret je najranjiviji u fazi cvjetanja i kad se stvara nova vrsta suncokreta, radi se na tome da se smanji period cvjetanja, što nama pčelarima ne pogoduje. Samim time je manji prinos meda«.
U posao oko pčela Kalman je uveo i svoju djecu koji su još kao mali znali što je odricanje zbog posla i koliko pčele zahtijevaju određeno vrijeme. Tako su uz njega radili svi u obitelji, užoj i široj, a danas mu je prva ruka sin Ivan, koji posao preuzima na sebe.
»Dobro se sjećam kako smo radili kad smo bili mali. Na početku, kada i nismo mogli puno pomoći, smo se stalno gurali u posao, a kasnije kada smo bili od pomoći nam je sve bilo teško. Dok su tijekom ljeta naši prijatelji išli na bazen mi smo vrcali med. Uvijek smo tražili neki izgovor da ne moramo ići kod pčela. Mislim da u tom periodu nismo voljeli ni pčele, niti med, ali tata je našao načina da nas privuče – novcem. Kad smo radili, bili smo za to pošteno nagrađeni. Honorar je bio dobar«, kaže Ivan kroz smijeh i nastavlja: »Kad sam završio srednju školu i uposlio se, manje sam radio s pčelama. Nakon toga od 2012. godine sam se ponovno uključio u rad i krenuo s tatom ozbiljnije raditi – učiti posao. Shvatio sam da je nemoguće raditi dva posla, budući da smo se proširivali s košnicama, tada sam donio odluku ostaviti posao i početi se ozbiljnije baviti pčelarstvom. Imali smo već uhodani posao, neko svoje tržište i ‘samo’ je trebalo raditi«.
Da je bilo i da ima što raditi potvrdio je i Kalman:
»Posao je zahtjevan, puno je odricanja i onih takozvanih špiceva kada moraš biti kod pčela bez obzira na kišu, blato, sunce... Da bi imao prinos, moraš biti korak ispred njih i njihovih potreba. Pčele žive po nagonu i jednostavno se mora znati njihova biologija. One su jako uređeno društvo i svatko u košnici zna svoj posao. Kada bi se posao oko pčela mogao rasporediti tijekom cijele godine po malo, onda bi to bilo lagano, ali tako nešto je nemoguće. Ne kaže se za uzalud ‘med je svima sladak, samo je pčelaru gorak’«, priča Kalman.
Strah je prisutan među ljudima
Po riječima Ivana, pčele nose na pašu uljane repice, suncokreta, bagrema, duhana..., a tijekom zime prezime kraj Dunava. Prinosi meda ovise najviše od vremenskih prilika, cvjetanja pojedinih kultura, vlažnosti zraka, općenito od same prirode. Sve je teže pronaći livade i poljane, pašnjake ili njive koje nisu tretirane brojnim kemijskim preparatima.
»Za ispašu se snalazimo na razne načine. U dogovoru smo s ljudima koji imaju pogodan prostor kraj napuštenih salaša ili njiva na kojima bi mogli ostaviti košnice. Još jedan važan faktor za to je činjenica da se ljudi boje pčela«, kaže Kalman, a Ivan se nadovezuje: »Taj problem se javlja i kad trebamo naći ljude koji bi radili. Kad se med vrca, nema toliko pčela, ali sam rad na pčelinjaku odbija ljude. Ako i nađemo nekoga, tako smo već prolazili, ljudi kada nauče posao, se osamostale, kupe sebi košnice i krenu u vlastiti posao«.
Kod vrcanja meda imaju nekoliko žena koje pomažu i rade, a u ovaj posao se uključila i Ivanova supruga Marijana. Jasno je da se oko posla motaju i njihova djeca Martin i Iva, koji nemaju strah od pčela, a imali su i bliski susret s njima.
»Da, jednostavno su se motali oko nas i oboje su ih već pčele ubole. Sada znamo da nisu alergični, te vjerujem da će i oni u tome odrastati kao što sam i ja, a tko zna možda će jednoga dana i nastaviti ovaj posao«, kaže Ivan.
Ulaganje u mehanizaciju
Danas je rad olakšan uz pomoć raznih suvremenih strojeva, a prije četiri, kada su kupili kamion su pojednostavili i selidbu pčela.
»Ovu količinu košnica teško da bi mogli svladati bez strojeva. Sada su sve košnice paletirane i s kranom se utovaraju na kamion. Što je lakše i brže«, kaže Ivan.
Cijena meda kreće se od 600 do 800 dinara u zavisnosti od vrste, no po riječima sugovornika to nije realna cijena, a razlog tomu je što umjetni ili falsificirani med obara cijenu, osobito na inostranom tržištu.
»Mnogi ljudi govore kako je med danas postao luksuz. Cijena meda je takva, jer ga nema dovoljno. Iako se danas dosta rade analize meda, na tržištu je prisutan i miješani, pa i falsificirani med. Nama je bitno da imamo kvalitetan i čist med, te da možemo garantirati za svoj proizvod«, kaže Ivan koji se i nadalje planira baviti ovim poslom, no u budućnosti želi smanjiti broj košnica, jer kako su oba sugovornika rekla: za dvojicu je ovo previše.
Pčelarstvo Sudarević svoje proizvode prodaje od doma, na Mliječnoj tržnici, te na tržnici u Đurđinu, a veći dio toga ide za izvoz. Kao i drugi pčelari, i u ovom obiteljskom gospodarstvu u ponudi ima i brojnih drugih proizvoda od meda.
Tijekom razgovora saznali smo puno detalja i zanimljivih podataka. Neki od njih su da ispod 15-18 stupnjeva (vani) nije preporučljivo otvarati košnice, da je košnica iznutra obložena propolisom koji je prirodni antibiotik te je ona sterilna, da se pčele tijekom zime skupe u roj u obliku lopte i da je u sredini iste pčela matica, s početka jeseni pripremaju svoj stan za zimu i prave od meda takozvani medni vijenac koji izgleda kao svod od pećine i tako imaju potrebnu hranu. Pčele žive po instinktu, a one koje ne poštuju pravila jednostavno uginu. U »tuđu« košnicu može ući samo pčela puna nektara, teška i umorna. Ako je prazna, druge košnice je neće primiti iz razloga jer misle da je došla krasti, što znaju raditi.
Za kraj, savjet iskusnih: kad vam priđe pčela, nemojte mlatarati rukama i braniti se nego se polako treba pomaknuti od nje. I ona će otići i neće ubosti. Zanimljiv je podatak da ih džemperi iritiraju i da onda znaju napasti.
Ž. Vukov
