Arhiv tekstova

Cijena na nizbrdici

Neugodno iznenađenje na početku godine dočekalo je poljoprivrednike koji se bave mliječnim govedarstvom. Mljekara kojoj predaju mlijeko obavijestila ih je da će ubuduće cijena biti niža za nekoliko dinara. Proizvođači strahuju da će primjer Somboleda slijediti i druge mljekare, jer već ima najava i drugih otkupljivača da će se niži cjenik početi primjenjivati od 1. ožujka. Dinar se ne čini mnogo, ali ukoliko se dnevno na gospodarstvu proizvede oko 300 litara mlijeka, godišnji gubitak samo zbog korekcije cijene dostiže i tisuću eura. Vijest o smanjenju cijene iznenadila je proizvođače, jer je došla u vrijeme stalnog rasta cijena stočne hrane. Tako gledano, logike za nižu otkupnu cijenu mlijeka nema. Ali, s druge strane, prošle godine proizvodnja mliječnih proizvoda povećana je za 13,6 posto, pa bi se u tom rastu proizvodnje i činjenici da miljeka ima dovoljno trebao tražiti odgovor na pitanja zašto su prerađivači odlučili poljoprivrednicima zakinuti na otkupnoj cijeni.
Poslovna politika prerađivača već dulje vrijeme je suradnja s većim proizvođačima koji u stajama imaju 40-50, pa i više muznih grla, koji imaju registrirane farme, laktofrize i koji samim tim mogu osigurati količine i kvalitetu mlijeka. Razlog je to što su mnoga otkupna mjesta na kojima su mlijeko predavali manji proizvođači ugašena. Uz to, oni manji proizvođači, koji ne mogu postići ni količine, ni ekstra kvalitetu, imaju i niže otkupne cijene mlijeka. 
   
Telad spašava mliječno govedarstvo

Obitelj Pekanović iz Nenadića muzne krave drži na svom gospodarstvu desetljećima, ali isplativost, kaže Stipan Pekanović, nikada nisu gledali samo kroz cijenu mlijeka. 
»Ako bismo gledali samo kroz cijenu mlijeka, onda već duže vrijeme to nije isplativa prizvodnja. Sada dobivamo za litru mlijeka oko 26 dinara, i to za mlijeko čija je masnoća 4,2. Ali računicu nikada nismo pravili samo gledajući koliko nam plaćaju mlijeko. Uvijek smo tome dodavali i telad koja smo dalje stavljali u tov. Muško tele je oko 550-600 eura, koliko košta tele od osam tjedana. Moja procjena je da je bolje u tov stavljati telad iz svoje staje nego kupovati s drugih terena, jer zbog adaptacije često bude zdravstvenih problema. Ostavljamo svu telad. Žensku da zamijeni starija grla koja nisu više za mužu, a mušku za tov. Tele nismo ni prodali ni kupili godinama«, iznosi nam poslovnu politiku svog gospodarstva Stipan. 
Tome treba dodati i to što za ishranu koriste hranu koju dobivaju zamjenom žita, soje i suncokreta za mekinje i sačmu. Kaže, trenutačno mu je od cijene mlijeka veći problem cijena tovljenika, koja ne samo da je niska već ih se nema kome ni prodati. 
»Krave pomuzemo, odnesemo mlijeko na otkupno mjesto i na kraju mjeseca dobijemo novac. A za tjedan-dva imat ću gotove tovljenike koji nikome ne trebaju«, kaže Stipan. 

Bez prerade nema zarade

Pekanovići isplativost mliječnog govedarstva gledaju kroz dalju reprodukciju, a jedan od načina da se koliko-toliko popravi računica je proizvodnja sira. Zahtijeva to još više rada u inače zahtjevnom mliječnom govedarstvu, ali i donosi veću zaradu. 
»Sada za litru dobijamo 25 dinara. Nije to nikakva cijena i razlog je to što sve više onih koji su držali po nekoliko krava odustaju. Nekada je svaki salaš imao kravu-dvije ili više, a sada oko deset salaša još drži krave. Da bi nam se proizvodnja mlijeka isplatila, pravim sir i prodajem ga na tržnici. Na tržnicu je išla još moja mama, nastavila sam ja poslije udaje, ali sve više razmišljam o tome vrijedi li to uopće?«, kaže Marina Džinić sa salaša Bezdanski put. 
Sličnom poduzetničkom logikom rukovodi se i Terezija Žuljević s Kljajićevaćkog puta koja sirovo mlijeko s obiteljskog gospodarstva preradi i prodaje na tržnici. 
»Držimo sedam krava i cjelokupnu proizvodnju mlijeka pretvaramo u razne vrste sireva. Jeste to više posla i oko proizvodnje i prodaje, ali je isplativije«, kaže Terezija, koja na mliječnoj tržnici u Somboru prodaje sir nekoliko desetljeća.
I Marina i Terezija nastavile su posao koji se u njihovim obiteljima prenosi generacijama. Nekada je takvih obitelji na somborskim salašima bilo puno više, jer skoro da nije bilo salaša bez nekoliko muznih krava, a viškovi su završavali na tržnici. Danas je slika mliječne tržnice sasvim drugačija – manje je prodavača, a i uz prepoznatljive somborske sireve – sitni ili kako ga u Somboru zovu švapski sir, vrhnje, sir u kriškama i somborski sir pridodane su nove vrste, kao što je trapist s raznim aromama i dodatcima i dimljeni sir. Proizvođači kažu ukoliko hoće nastaviti prodaju, moraju se prilagođavati zahtjevima kupaca. Čak i uz uvođenje novih, za proizvodnju zahtjevnijih vrsta sireva, koja zahtijeva i veće količine mlijeka isplativije je od prodaje sirovog mlijeka prerađivačima.
Z. V.