Arhiv tekstova

Dužnost nam je naviještati

Ljudi često traže utjehu u evanđelju. Žele u njemu pronaći potvrdu da im Bog može pomoći u njihovim nevoljama, da je Isus uvijek uz njih. No, evanđelje, pored toga što kršćaninu pruža utjehu u ovozemaljskom životu, ono zahtijeva i služenje, na što nas podsjeća sv. Pavao u svojoj poslanici Korinćanima (usp. 1Kor  9,16-19.22-23).

Primjer sv. Pavla

»Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem« (1Kor 9,16), kaže Pavao u svom pismu Korinćanima. Znamo kako je on na putu u Damask na čudesan način susreo Isusa i obratio se. Isus mu nigdje nije dao izričitu zapovijed da mora ići i naviještati Radosnu vijest. Međutim, svatko tko je iskusio snagu evanđelja osjeća u sebi dužnost naviještati ga. Nisu svi pozvani poput Pavla ići i propovijedati »do nakraj zemlje«, ali nitko nije izuzet od obveze da podijeli s drugima milost koju je doživio. Jer, kršćanstvo ne živi u četiri zida, ono nikada nije bilo niti će biti nečija privatna stvar. Tko jednom susretne Krista, on to mora podijeliti sa svijetom. To je dio kršćanskoga poslanja. Upravo tom snagom svjedočenja kršćanstvo se širilo svijetom u prva vremena. Danas je cijeli svijet čuo za Krista, ali bez njega živi. Jedino navještajem, nas »običnih« vjernika, jedino našim svjedočanstvom postajemo Kristovi suradnici donoseći ga onima koji su ga zaboravili.
Dodatni poticaj na vršenje svoje navjestiteljske dužnosti možemo pronaći u Pavlovom »jao«. Ne moramo to nužno shvatiti kao opomenu da će nas Bog kazniti ako ne surađujemo s njim. No, svakako iz toga trebamo iščitati našu dužnost stavljanja Bogu na raspolaganje, jer ako ga otvorena srca želimo susresti i on nam iskaže milosti u našem nasljedovanju evanđelja, možemo li nakon toga sve to zadržati za sebe. Ta dužnost nam je drugima posvjedočiti da Bog uistinu ljubi i milostima obasipa onoga koji mu hoće služiti i koji je otvoren njegovoj riječi.
Pavao napominje da mu je dužnost naviještati. To proizlazi iz njegove odgovornosti, a ne iz toga što ga Bog primorava da to radi. I kao što nastojimo biti odgovorni u svojim obvezama i dužnostima koje imamo na poslu, tako i kršćanin treba biti odgovoran prema onome na što ga njegova vjera poziva. Kao što nema dobrog radnika koji nije odgovoran, tako nema ni dobrog vjernika bez odgovornosti prema svojim vjerničkim dužnostima. No, mi naše vjerničke dužnosti nerijetko sužavamo na običan formalizam, kao farizeji. Činimo ono što je vidljivo izvana i mislimo da smo tako ugodili Bogu, no srce nam je ostalo daleko od njega, kao što su još proroci upozoravali Božji narod. No, naše su vjerske dužnosti mnogo više od zadovoljavanja čiste forme. Naša je dužnost povjeriti svoj život Bogu, dopustiti s čvrstom vjerom i pouzdanjem da nas on vodi, te načinom svoga života biti navjestitelj i Božji suradnik u svijetu. To znači odbaciti svaku sumnju, strah i brigu hoćemo li biti prihvaćeni od svijeta. Da se Pavao oko toga brinuo sigurno ne bi život posvetio navještaju. No, nije dopustio da ga trenutni neuspjesi i odbacivanja pokolebaju nego je svoj život stavio u Božje ruke, želio je uvijek biti njegov suradnik; zato je Bog po njemu i mogao učiniti velika djela. Po ugledu na sv. Pavla, izvor snage i sigurnosti trebamo tražiti u Bogu kako bismo mogli izvršiti svoje kršćansko poslanje na zemlji.

Nedostaje nam pouzdanja u Boga

U ove dane o čemu god da pričamo i što god da radimo, ipak svakog čovjeka jedino brine kada će proći ova pandemija i kada ćemo se vratiti normalnom životu. Ljudi su već na izmaku snaga, osim zdravstvene neizvjesnosti tu je i materijalna. Mnogi su usamljeni, nedostaju im kontakti s drugim ljudima, a slušajući vijesti kao da se kraj ne nazire. Sve su nade i pogledi uprti u cjepivo. Čovječanstvo kao da je zaboravilo da čovjek ne može sam sebe spasiti, jedini koji ima tu moć je Svemogući Bog. Kada je Isus bio u Kafarnaumu, kaže evanđelje: »donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna« (Mk 1,32-34).
Isus tako može ozdraviti i nas, može pomoći da se život svijeta vrati u normalno stanje, ali ljudi moraju početi moliti i vjerovati. I kada je činio čuda dok je hodao zemljom, preduvjet je uvijek bila vjera. To je i sada tako. I danas treba vjerovati i iskreno moliti, sva svoja pouzdanja usmjeriti k Bogu. Jedino nas on može izbaviti iz svake nevolje, pa i ove u kojoj se sada nalazimo.