Arhiv tekstova

U obrazovanju se ništa ne događa naglo

Od ove godine, nakon dvije godine pripremanja-pregovaranja između predstavnika hrvatske zajednice i vlasti u Srbiji i AP Vojvodini, Ljiljana Dulić je postavljena za specijalnu savjetnicu predsjednika Pokrajinske vlade Igora Mirovića za obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini s naglaskom na obrazovanju na hrvatskom jeziku. »Sudjelovanjem pripadnika hrvatske nacionalne manjine na svim razinama vlasti ostvaruje se povezanost koja može donijeti samo napredak, boljitak u obrazovanju kao i svim drugim poljima. Neka idemo malim koracima naprijed, ali se stalno ide naprijed«, kaže ravnateljica Osnovne škole Vladimir Nazor u Đurđinu Ljiljana Dulić.
Od 1. siječnja stupili ste na dužnost specijalne savjetnice predsjednika Vlade AP Vojvodine Igora Mirovića za obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina s naglaskom na hrvatsku manjinu. Što su Vaše ovlasti, dužnosti, riječju: što će biti Vaš posao na ovom mjestu? 
Da, za potrebe predsjednika Pokrajinske vlade obavljam najsloženije analitičke i savjetodavne poslove u oblasti osnovnog obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina na teritoriju AP Vojvodine s naglaskom na obrazovanju na hrvatskom jeziku. Trudit ću se svojim angažiranjem pridonijeti da uvezanost i povezanost kompletnog obrazovnog sustava bude zaokružena. To što mi imamo nastavu, a nismo imali ni na razini gradske vlasti, ni pokrajinske, ni republičke prohodnost bio je otežavajući čimbenik do sada. Vjerujem da ću pridonijeti da se proces razvoja nastave na hrvatskom jeziku unaprijedi, ali taj proces traje, ništa se u obrazovanju ne događa naglo. U kreiranje i osnaživanje pozitivne percepcije nastave na hrvatskom jeziku, kao što je to trenutno kod mađarske, rumunjske, rusinske i slovačke nacionalne manjine čiju nastavu pohađa više od 60% djece, se mora ulagati. U dosadašnjim razgovorima s predsjednikom Pokrajinske vlade Igorom Mirovićem on je pokazao zaista otvorenost i odobravanje ka svemu tome, ali taj proces, dok se ne sklope sve kockice, nije brz i mora se ići postupno i sustavno. 
Kako je došlo do Vašeg imenovanja na ovu dužnost?
Hrvatsko nacionalno vijeće više od deset godina isticalo je potrebu da se obrazovanje na hrvatskome jeziku u institucionalnom smislu mora u cjelini izgraditi. S prosvjetnim savjetnikom cijeli sustav obrazovanja dodatno je osnažen i osiguran je jamac stalnog unaprjeđenja kvalitete nastave na hrvatskom jeziku. U protekle dvije godine u svim razgovorima s predstavnicima republičkih i pokrajinskih tijela vlasti čelnici Hrvatskog nacionalnog vijeća i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini su inzistirali na rješavanju ovoga pitanja, a obećanje koje su dobili u razgovorima s predsjednikom Pokrajinske vlade Igorom Mirovićem sada je evo i urodilo uspjehom. Mene su kontaktirali kao osobu koja već ima 20 godina iskustva u rukovođenju školom i 32 godine rada u prosvjeti i vjerujem da svojim iskustvom zaista mogu pridonijeti da nastava na hrvatskom od sada bude još kvalitetnija. 
Što će biti Vaše glavne zadaće na ovoj dužnosti?
Uvezati i povezati sve segmente i čimbenike nastave na hrvatskom nastavnom jeziku. Nastaviti započete projekte. Još više osnažiti kadrove i škole koje imaju nastavu na jezicima nacionalnih manjina i materinji jezik s elementima nacionalne kulture. Skupa s Odborom HNV-a za obrazovanje nastojat ću pridonijeti širenju mreže nastave na hrvatskom jeziku. Tamo gdje nema nastave na hrvatskom jeziku, gdje je zbog više čimbenika to nemoguće realizirati, izići u susret i ponuditi predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture.
Što će biti Vaše prve aktivnosti? 
Planiram obići sve škole u Vojvodini koje imaju nastavu na hrvatskom jeziku ili hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Pri svemu tom surađivat ću s Odborom HNV-a za obrazovanje, jer oni imaju podatke i surađuju sa školama. Jedna od prvih zadaća i aktivnosti je, dakle, prikupiti podatke i iskustva u nastavi i o tome putem izvješća informirati predsjednika Pokrajinske vlade.
Kakvom ocjenjujete situaciju u obrazovanju na hrvatskom jeziku, kakvi su problemi, dostignuća?
Hrvatska nacionalna manjina je nacionalna manjina koja je tek od 2002. godine krenula s obrazovanjem na materinjem jeziku. U početku smo pratili, proučavali put ostalih nacionalnih manjina, a sada moram reći kako je u nekim segmentima nastava na hrvatskom jeziku uzor za praćenje drugih nacionalnih manjina. Hrvatsko nacionalno vijeće, odjeli, odbori za obrazovanje su jedina tijela koja su se svih ovih godina – uz nastavni kadar, roditelje učenika i ravnatelje škola, borili i nastojali da obrazovanje bude jedno od prioriteta rada kao i da u sustavu obrazovanja u Srbiji dobije svoje mjesto. Do sada smo ostvarili zaokružen ciklus od jaslica do lektorata. Radit ćemo sada na usavršavanju, poboljšanju kvalitete nastave, osnaživanju kadrova, pronalaženju novih kvalificiranih kadrova, rješavanju otvorenih pitanja, povećanju obuhvata djece uključene u nastavu na hrvatskom jeziku. Jedan od ciljeva je obuhvatiti stručnim usavršavanjem sve zainteresirane učitelje, nastavnike.
Nedostatak udžbenika je dugo bio veliki problem. Sada je to pitanje riješeno, ali zahvaljujući prije svega naporima samog HNV-a. 
Na rješavanju problema nedostatka udžbenika radili smo samo svojim snagama, i sad već svi imaju udžbenike koji se koriste u nastavi. Posvećenost učitelja, nastavnika je za svaku pohvalu... Sjećam se kopiranja nastavnih jedinica, polovnih udžbenika, bilježnica, brisanja ispisanih redaka kako bi naši učenici mogli popunjavati prazne linije. Sve je to sada iza nas.
Koliko učenika se danas školuje na hrvatskom jeziku u Srbiji?
Cjelovita nastava postoji u pet vrtića u Subotici koju pohađa 113 djece, u pet osnovnih škola u Subotici i Monoštoru – 231 učenik, tri srednje škole u Subotici (Gimnazija, Politehnička, Medicinska) – 180 učenika. Nastava na srpskom jeziku uz izučavanje izbornog predmeta Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture postoji u petnaest škola u jedanaest mjesta (Srijemska Mitrovica, Sot, Vajska, Plavna, Sonta, Monoštor, Bereg, Bezdan, Žednik, Tavankut, Đurđin) s ukupno 462 učenika
Koja su otvorena pitanja, problemi i poteškoće u nastavi na hrvatskom jeziku?
Republika Srbija nije osigurala sredstva za provođenje cjelovite kurikularne reforme za hrvatsku zajednicu, te Hrvatsko nacionalno vijeće mora osigurati financijske i ljudske resurse ukoliko želi pratiti kurikuralnu (obrazovnu) reformu. Mali je i nedovoljan broj uposlenog jezično stručnog kadra jer, unatoč postojanju stručnog kadra, škole ne iskazuju potrebe i ne upošljavaju nastavnike i profesore koji imaju licencu za poznavanje hrvatskog jezika. Nadalje, unatoč preporuci Međuvladinog mješovitog odbora Hrvatske i Srbije i načelnoj suglasnosti Ministarstva obrazovanja Republike Srbije i AP Vojvodine još uvijek nije donijeta čak ni formalna odluka o osnutku Hrvatskog školskog centra što je nužan prvi korak u cilju realizacije ovog strateškog projekta. Izrađen je elaborat, podnijete sve zamolbe i formirana je radna skupina koju čine predstavnici Ministarstva nauke, prosvete i tehnološkog razvoja, Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, upravu, propise i nacionalne manjine - nacionalne zajednice, Hrvatskog nacionalnog vijeća, Subotičke biskupije, pa ipak još uvijek nema odluke. Također niti jezično stručno usavršavanje nastavnika nije osigurano od strane države. Osim toga, problem su i prijevodi pedagoške dokumentacije jer država daje pravo na obrazovanje, ali ne prevodi obrasce i javne isprave na jezik nacionalne manjine, tako da prijevodi, lekture i korekture svih obrazaca i javnih isprava, e-dnevnika... padaju na teret HNV-a. I na koncu, i kada postoji potreba za otvaranjem cjelovite nastave u mjestima gdje postoji inicijativa roditelja, država nema proaktivan pristup nego se nerijetko događaju opstrukcije na terenu. Sve to zajedno rezultira malim brojem djece upisanim u nastavu na hrvatskom jeziku – svega 20% u mjestima gdje im je to omogućeno.
Prema Vašem iskustvu zašto se mali broj roditelja odlučuje upisati djecu na nastavu na materinjem, hrvatskom jeziku? 
Neki roditelji ne žele da im djeca idu u kombinirani odjeli mada su dosadašnja iskustva pokazala da nastava u kombiniranim odjelima nije pokazala nikakve negativne posljedice. Postoje tu i određeni praktični razlozi kao i činjenica da učenici u hrvatskim odjelima imaju i dodatna 2-3 sata, jer imaju i dodatni predmet – srpski jezik kao nematerinji jezik. Treba reći i da se kod uvođenja nastave na hrvatskom jeziku do sada nailazilo na otpor u svim sredinama i da je našoj nacionalnoj manjini najteže izboriti se sa svim tim, zbog naslijeđa rata i svega što se događalo devedesetih godina. Druge manjine nemaju takvu bližu povijest i sve to i dalje ostavlja neki gorak okus kada se o tome razgovara, ali se nadam da ćemo uspjeti pokazati da dobrom voljom i stručnošću nastupamo. Također smatram da će sada, kada se vidi da osim HNV-a i u Pokrajini postoji funkcija na kojoj je pripadnik hrvatske nacionalne manjine, biti pozitivnog efekta. Naime, čini mi se da kod roditelja još uvijek postoji neki strah i ne žele se isticati kao Hrvati, a s druge strane i neki nastavnici, ravnatelji i gradonačelnici nemaju pozitivan pristup i postoji otpor. Roditelji to osjete i onda radije ne žele upisivati djecu u nastavu na hrvatskom jeziku. Tako da je moj zadatak osnažiti roditelje, vidjeti probleme na terenu, reći im da nisu sami i ukazati da sada postoji bolja vertikalna povezanost.
U dosadašnjem razvoju nastave na hrvatskom jeziku se stjecao dojam kako je nastava na hrvatskom jeziku izvan sustava. Drugim riječima sve se radilo »na mišiće« uz velike napore pa i financijska ulaganja od strane HNV-a. Hoće li se to sada promijeniti?
Svih ovih godina je jedino HNV, Odbor za obrazovanje i članovi Izvršnog odbora HNV-a zaduženi za obrazovanje, poticao i »gurao« proces razvoja nastave na hrvatskom jeziku. Apsolutno jedino. Svaki član IO HNV-a od Ivana Stipića, Stanislave Stantić-Prćić, Anđele Horvat do Margarete Uršal je radio najbolje što je mogao. To su ljudi iz struke i radili su jako puno i trudili se nastavu na hrvatskom i suradnju s Hrvatskom uspostaviti, nabavljati udžbenike i sve ostalo što je bilo potrebno. Ali nedostajala je podrška sustava. Sigurna sam da su i druge nacionalne manjine imale trnovit put dok se nije uspostavilo obrazovanje na manjinskim jezicima, ali hrvatskoj manjini je sada teže zbog povijesnog naslijeđa koje nas opterećuje. Svojim angažiranjem je sada pokrajinska Vlada pokazala da želi uključiti Hrvate u taj sustav i nadam se i u sustav odlučivanja. Surađivat ću s Pokrajinskim tajništvom za obrazovanje, prosvjetnom inspekcijom i povezat ću se sa svim strukturama i segmentima, kako na razini gradskih uprava, pokrajinske vlasti, školskih uprava pa do Ministarstva prosvete. Nadam se da će se time mnoge stvari poboljšati, olakšati i unaprijediti.
Koji su najznačajniji pomaci i postignuća u obrazovanju na hrvatskom jeziku?
Tek od 2016. Srbija je preuzela obvezu izrade nedostajućih udžbenika, a 15 godina (počevši od 2002.) država nije osigurala udžbenike na hrvatskom jeziku. Naime, tek 2016. je potpisan trojni Memorandum između Ministarstva prosvete, znanosti i tehnološkog razvoj Republike Srbije, Zavoda za udžbenike i Hrvatskog nacionalnog vijeća prema kome su do sada izrađeni svi udžbenici za osnovnu školu i za prvi razred gimnazije. Sve do 2016. HNV je svojim ljudskim i financijskim resursima samostalno izrađivao udžbenike. Otvoren je lektorat za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 2018. godine. Iste godine je otvoren novi srednjoškolski profil u Medicinskoj školi u Subotici, a 2017. je otvoren istureni odjel Glazbene škole Stevan Hristić u Sonti. Važan je pomak i da je ubrzan i olakšan proces nostrificiranja sveučilišnih diploma.
Kako biste općenito opisali situaciju u obrazovanju danas i obrazovni sustav?
Kao i svaki, i obrazovni sustav ima svojih manjkavosti. Stihijski se rade pojedine ključne stvari. Ide se iz reforme u reformu već duži niz godina, a da se nekad ne pripremi teren. Od danas do sutra se nameću neke stvari prosvjetnim radnicima bez odgovarajuće pripreme i informacija. 
Kako ste prebrodili razdoblje zaključavanja zbog covida-19?
Ponosna sam na naše nastavnike kako su se izborili s čitavom ovom situacijom oko prelaska na online nastavu u trećem mjesecu prošle godine. Prosvjetne vlasti su opskrbile škole odgovarajućom tehnikom, ali ni prosvjetni radnici ni roditelji nisu bili pripremljeni za to. Ipak, velika većina prosvjetnih radnika je požrtvovano i po 18 sati odgovarala na dječja i roditeljska pitanja i vraćala nazad pregledane i ispravljene zadaće. Zadovoljna sam ipak kako je sve to prošlo; radilo se od ujutro do uvečer, razmjenjivale su se informacije i zaista je bilo iscrpljujuće i za učitelje, nastavnike, a i za đake, ali i roditelje. Početkom šestog mjeseca su snage bile na izmaku, ali je došlo do vraćanja na neposrednu nastavu i to je spustilo tenziju. Smatram da je taj period naglog prelaska na online nastavu jako teško pao svima, osobito jer je bila veoma stresna situacija: bolest, neizvjesnost, neki su roditelji ostajali bez posla... Općenito, smatram da su svi prosvjetni radnici dali puno da se sve to realizira. Od ove školske godine sve ide lakše, jer nas je i samo Ministarstvo prosvjete pripremilo na odabir platforme za učenje, a kolege iz škole nam držale obudu da ako bude potrebe, možemo prijeći na nastavu preko google učionica. Krenuli smo u redovnu nastavu u devetom mjesecu, jer smo »povlašteni« time da imamo manje od 15 učenika i možemo držati nastavu redovito uz određene uvjete i mjere kako bi se nastava sigurno odvijala. Većina ljudi na promjene ima određeni otpor, ali kada shvatimo da to nije tako strašno i veliko, a pripremljeni jesmo na cjeloživotno učenje kroz seminare i obuke, mogu reći da nas je sve što smo prošli promijenilo i sada i ta online nastava nije više bauk. 
Kako vidite položaj i značaj seoskih škola danas? 
Mislim da se na selu profesija učitelja/učiteljice više cijeni nego u gradu i smatram da su seoske škole uvijek imale i danas imaju poseban značaj. One su centar sela, centar zbivanja, dešavanja, života. Ono što stalno ponavljam i roditeljima na zajedničkim sastancima i na savjetu roditelja je zahvala za ono što smo postigli da se taj trokut između škole, roditelja i djeteta zaokruži. Jer jedino tako možemo od djece napraviti ljude. Zajednički ga usmjeriti na pravi način za život. Ono što je karakteristično za seoske škole je manji broj djece u razredima i općenito u školi, pa je tako na primjer u našoj školi u Đurđinu ranijih godina bilo oko 200 djece, a sada imamo 120 djece s vrtićem zajedno. Kada sam došla u ovu školu, u osmom razredu je bilo 30 učenika, a sadašnji šesti razred, koji je kritična generacija, ima ukupno 6 učenika. Sada se ipak taj broj povećava, pa ima oko 12-13 djece po generaciji. 
Je li taj mali broj djece opasnost za opstanak škole? 
Posljednjih desetak godina se stalno govori o mreži škola, spajanju seoskih škola pa je postojala zabrinutost »što će biti« kada je zatvorena OŠ Miloš Crnanjski i plašili smo se da će se dogoditi  pripajanje i zatvaranje nekih seoskih škola. Međutim, Gradska uprava Grada Subotice je stala iza nas i taj trend i u Vojvodini postoji da se ne diraju seoske škole. I hvala im za to, jer mislim da ako bi se gasile seoske škole da bi se gasila i sela. Svaki ravnatelj koji radi u seoskoj školi zna da je škola centar okupljanja djece i mladeži i mi trebamo biti ti koji ćemo ih animirati, skoniti s ulice, dati im zadaće, slobodne aktivnosti, sekcije, i osmisliti slobodno vrijeme. Iako treba reći, u školama na selu postoje i problemi kao što su nedostatak osoblja, administrativnih radnika, majstora, domara. Manje seoske škole manje novca dobijaju, a za sve radove se naplaćuje i izlazak i manje seoske škole samim tim imaju veće troškove.