Arhiv tekstova
Otkriva i čuva tajne zvuka
Vladimira Grginčevića moguće je, ako ste pozorni, vidjeti u timu svakog od događaja koji organizira petrovaradinsko HKPD Jelačić. Ondje je zadužen za zvuk – za to da sve svatko čuje i u tome uživa. Od nedavna je Vladimir ponovo u svojoj nekadašnoj kući, na Radioteleviziji Vojvodine, gdje radi kao tonski snimatelj, često i za potrebe emisija koje snima redakcija na hrvatskom jeziku. Naš sugovornik već tri desetljeća, između ostalog i kao privatni poduzetnik, otkriva tajne zvuka. I još u tome nije potpuno uspio.
Glazbena obitelj
»Otac Branislav Grginčević pjevao je u operi Srpskoga narodnog kazališta, a teta Mihaela se također bavila glazbom, pa sam odrastao u glazbenoj obitelji. Otac mi je od najranijih dana davao u ruke tamburicu, a slušao sam i sestru Vesnu kako svira klavir. Kako je vrijeme odmicalo, počeli smo uzimati gitare, pa pojačala za njih. Ljubav prema glazbi bila je uvod u ljubav prema elektrotehnici«, kaže Vladimir.
On je završio nižu glazbenu školu u Novom Sadu kod profesora Đure Rajkovića, koji je presudno utjecao na očuvanje i pronošenje glasa o glazbenoj sceni staroga Petrovaradina.
»Kada sam se, u usmjerenom obrazovanju, trebao opredijeliti za glavno zanimanje, odlučio sam se za elektrotehniku. Svirao sam jedanput gitaru i pregorio mi je zvučnik. Tata je poznavao majstora i počeli smo popravak, no nekako je ostao bez uspjeha. Tada sam imao 13 godina. Nisam se dao smiriti i stalno sam razmišljao o tome kako popraviti zvučnik. Odnio sam ga kod majstora, a kada je proradio, vidio sam da se može uspješno popraviti. Bila mi je želja da vidim kako se to točno radi. Nakon završene srednje škole, počeo sam studirati, no fakultet nisam završio već sam dobio posao na Radiju Novi Sad i planirao kako ću lijepo kombinirati glazbu, elektrotehniku i snimanje. Bio sam raspoređen u servisni odjel, gdje je radio moj mentor Ivan Štefan. Prvi zvučnik sam popravio 1988. godine, a ovaj dio audio opreme je ostao moja preokupacija do danas. Uz njih sam radio servis elektronike i pojačala, gramofona, kazetofona… Specijalizirao sam se samo za zvuk i servis, izgradnju zvučnika i istraživanja u području zvuka. Nakon rada na RTV-u otišao sam u privatnike i tako živio narednih 17 godina, otvorivši vlastiti servis u Petrovaradinu«, kaže Grginčević.
U vrlo kratkom razdoblju smo svjedoci brzoga razvitka uređaja za prenošenje i čuvanje zvuka, od gramofona do suvremenih uređaja, pa se, kako Vladimir kaže, i posao njihova popravka često mijenjao. »Kada pogledamo razvitak uređaja, od prvih za snimanje tona koji su radili na žici koja je bila feromagnetski nosač do digitalne elektronike, ono prvo s posljednjim nema nikakve veze. Ako elektroničar ne prati razvitak tehnike par godina, ne može raditi ovaj posao. Ipak, smatram da servisi neće nestati. Sada se uglavnom radi u servisima koji imaju rezervne dijelove, a nekad se popravljalo na razini samog elementa koji se pokvario«, objašnjava on.
Naš se sugovornik ipak pretprošle godine vratio na RTV i tamo radi kao tonski snimatelj. Ali je uz posao na RTV-u nastavio i rad u svojoj poduzetničkoj radionici.
»U toj sam medijskoj kući prošao čitavu paletu zanimanja, od servisa, linkovskih veza, mobilne tehnike, a sada radim kao ton majstor, te ponekad u prenosnim vezama. Ton majstor brine o zvuku, o snimanju zvuka i postavci mikrofona. Uvijek sudionike u snimanju učim: u mikrofon treba govoriti s razdaljine od oko 10 cm. Udaljavanjem se gube niski tonovi, te mikrofon više hvata okolne zvuke nego direktne i javlja se tzv. mikrofonija. Svaki prostor se može i mora ozvučiti prigodom snimanja zvuka, no prostori sa staklenim plohama i pločicama nisu dobri za snimanje zvuka, jer su previše akustični. Toncima više odgovaraju akustički obrađeni prostori gdje nema odjeka, a izvođačima je teže izvoditi u takvim prostorima. Svaki snimatelj poštuje prirodnu akustiku, a najviše voli dozirati reverb (odjek) onako kako on želi«, otkriva Grginčević tajne svojega posla.
On očekuje da će dobar koncertni prostor u Novom Sadu biti u novoj glazbenoj i baletnoj školi koja je upravo izgrađena na Limanu, no potvrđuje da je do sada neprikosnovena Sinagoga, u kojoj se mogu napraviti dobre tonske snimke.
»Više volim snimanje uživo od studijskog rada, budući da su snimanje uživo i ambijenti u kojima se to radi prepuni iznenađenja i čovjek mora biti spreman i spretan da reagira na najbolji način. U studiju su značajke prostora poznate, no van njega se čovjek bori s akustičkim preprekama«, kaže on.
Ures Staroga Majura
Dojam da je živjeti i baviti se poduzetništvom vrlo ugodno u ambijentu kuće Grginčevićevih dobija se čak i ako nakratko pogledate ulični dio njihove kuće. Radost je za našega sugovornika život provoditi u kući, koju ljubomorno čuva, i koja je odavno ures Staroga Majura. Nalazi se u Ulici Koste Nađa, poprijeko crkve Uzvišenja svetog Križa. Vladimir kaže da su je kupili roditelji njegove bake od petrovaradinskog Nijemca Andreasa Vogelsbergera. Sagrađena je pred kraj XVIII. stoljeća i spada među najstarije kuće u negdašnjem Ljudevit Dolu, koje su sve građene uz crkvu. Kićano pročelje, s obiljem elegantne muralne plastike, dobila je koncem XIX. stoljeća. Obitelj je bila poljoprivredna. Vladimirovi djed Lojza i baka Irena, a i roditelji Branislav i Jelica su se bavili vinogradarstvom i vinarstvom. Ispod kuće je veliki podrum, u kojem je svojevremeno bilo stotinjak vinskih buradi kapaciteta od po 500 litara. Djed je vrlo rano umro, u 40. godini, 1945. godine, i tada nastupa loš period za vinogradarstvo, da bi danas Petrovaradin spao na dva vinogradara.
Vladimirova motivacija da kuću i dvorište čuva i unaprjeđuje ne jenjava, i čini se da je jača no ikada, te njegov dom ambijentalno izgleda kao najljepše turističko mjesto. Kaže da je ljubav prema čuvanju ruralne arhitekture naslijedio od roditelja, a u tome ima podršku svoje supruge Mirjane i kćerke Lare.
»Roditelji, usprkos promjenama u izgledu Staroga Majura, te u socijalnoj i nacionalnoj slici ovoga dijela Petrovaradina, nisu na njoj ništa rušili, nego su je brižljivo održavali. Ljubav prema obiteljskom podrijetlu i tradiciji je i meni pomogla da nastavim istim putem. Renovirali smo ulično pročelje prije deset godina, obivši sve do cigle. Nakon toga smo, uz savjete i elaborat Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada, pažljivo obnovili i vraćali sve elemente. Od tada nema dana da se ispred kuće ne zaustavljaju automobili i da se radoznali posjetitelji Petrovaradina ovdje ne fotografiraju«, kaže Vladimir. On nije stao na tome, pa u dvorištu pravi novo pročelje verande stambenoga dijela kuće, budući da je imao kalupe za fasadnu plastiku sa starog dijela. Vladimir polako pravi kalupe i odlivke, od mješavine bijelog mramora i cementa. Ne krije da je neke od ideja preuzeo sa zgrada u Podgrađu petrovaradinske tvrđave. Financijski ovo je vrlo zahtjevan posao, no naš sugovornik želi ugodan ambijent u kojem će, osim zadovoljstva obitelji, biti moguće i realiziranje javnih događaja.
Porodica Grginčević
Grginčevići su se doselili u Petrovaradin sredinom XVIII. stoljeća iz okolice Marije Bistrice. Prvi je Grginčević bio ranar (liječnik). Zadržali su se ovdje do današnjega dana, kao jedna od najstarijih obitelji petrovaradinskih Hrvata, i razgranali u nekoliko grana.
Marko Tucakov
