Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ribari ljudi

Na početku svoga javnog djelovanja Isus je okupio učenike. Evanđelje svjedoči da je među prvima na nasljedovanje pozvao ribare s namjerom da ih učini ribarima ljudi (usp. Mk 1,14-20). 

Isusovi učenici

Isus, Mesija koji je »iznevjerio« očekivanja i nije došao u sili i moći, nego skromno i tiho, sada sebi okuplja učenike i ponovno ostavlja Izraelce u čudu. Niti je birao farizeje, izvrsne poznavatelje Pisma, vrsne obdržavatelje svih propisa Zakona, niti bilo kakve druge ljude, za koje bi se reklo da imaju potencijala i bit će od koristi. Evanđelje kaže kako su prva četiri Isusova učenika bili ribari. Neuki, nepismeni, bez ugleda u društvu, bez nekih posebnih vještina koje bi jednom Mesiji bile od koristi. No, Isus vidi što ljudi ne vide i zna što ljudi ne znaju. On je mogao čitati ljudska srca i znao je da ovi koje je izabrao imaju čisto i iskreno srce, koje će mu vjerovati, koje će ga slijediti i kada dođe vrijeme za to koji će za njega i život položiti. Dakle, iako u ljudskim očima manje vrijedni od pismoznanaca i farizeja, u Božjim su bili mnogo vrjedniji, jer kvalitete pismoznanaca i farizeja pred Bogom ne vrijede ništa.
Odabrani učenici kreću za Isusom na prvi poziv, a Isus im za nagradu daje obećanje: »Učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mk 1,17). On će ih učiniti sposobnima za sve one zadaće koje ih očekuju, za nastavak njegova poslanja i širenje Božjega kraljevstva. Sve ono što im je nedostajalo da budu širitelji Radosne vijesti nadomjestio je Duh Sveti, sišavši na njih na dan Pedesetnice i ispunivši tako Isusovo obećanje. Postali su ribari ljudi. Bili su toliko uspješni da su kršćanstvo raširili po cijelom tada poznatom svijetu. Ništa ih nije moglo pokolebati, jer im je Isus poslao Duha Svetoga, ali i jer su imali otvoreno srce za suradnju s njim.
Kada pokušavamo ovaj odlomak iz evanđelja smjestiti u suvremeni kontekst, uvijek mislimo da se on odnosi na svećenike, redovnike i redovnice. Oni su od Boga pozvani i izabrani, te oni trebaju biti ribari ljudi. Međutim, nemojmo tako usko gledati na ove Isusove riječi. Jesu oni od Boga izabrani i pozvani, ali svako tko je primio krštenje pozvan je biti ribar ljudi. Sva se naša poslanja i ribarenja razlikuju, i naravno, naše je drugačije nego osoba posvećenog života. Ali, i mi imamo svoje zadatke u ovome svijetu. Svi smo pozvani biti svjedoci Radosne vijesti. Iako se možda ne osjećamo sposobnima za tako uzvišenu zadaću, ako mislimo da nismo dovoljno hrabri i odvažni, to nas ne treba brinuti, jer će nas Isus učiniti sposobnima za to. Dat će nam i hrabrosti i odvažnosti kada bude trebalo, ali jedino ako se, kao i njegovi učenici, odazovemo pozivu, tj. ako mu se želimo staviti na raspolaganje.

Obraćenje je preduvjet 

Međutim, da bismo mogli biti ribari ljudi, širitelji Radosne vijesti, da bismo bili u stanju odazvati se tom pozivu, moramo najprije učiniti ono što Isus od svakog čovjeka traži: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15).
Obraćenje je zaokret koji čovjek čini u svome životu, a koji proizlazi iz susreta s Bogom. Mi o obraćenju često slušamo, ali, isto tako, često nismo spremni za taj zaokret, ili mislimo da nam nije potreban. Nažalost, nema čovjeka koji nije potreban obraćenja. Naša grješna narav i okolnosti svakodnevnoga života odvode nas od Boga. Bog nas nikada ne napušta. Naprotiv, on stalno čini korak prema nama, na različite načine pokušava do nas doprijeti. No, i čovjek mora učiniti korak prema Bogu, mora ga htjeti susresti. Kada i čovjek učini svoj korak prema Bogu dogodi se taj susret iz kojeg čovjek spozna svoju malenost, svoju grješnost, ispraznost života kakvog je do tada vodio… Poslije toga susreta ne može nastaviti isto, mora se mijenjati, dogodi se obraćenje.
Obraćenje nije nešto što se događa samo u ljudskom srcu. Ono je vidljivo i izvana. Ninivljani, kada im je Jona najavio Božju kaznu, odlučuju se pokajati te oblače kostrijet kako bi pokazali da su se odlučili mijenjati. Kostrijet je bio izvanjski znak unutarnje promjene. Mi danas nećemo oblačiti kostrijet, ali okolina mora prepoznati promjene u našem ponašanju. Ako nema promjena, onda se obraćenje nije dogodilo, nismo učinili onaj korak prema Bogu koji je bio potreban.
Naše obraćenje je početak svjedočenja na koji nas Isus poziva. Promjena koja se u nama događa, a koja je vidljiva drugima, poticaj je onima koji nas promatraju da i sami učine taj korak i odvaže se na zaokret u načinu života. A obraćen čovjek ne boji se više biti Kristov svjedok u svijetu. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika