Arhiv tekstova

Mali kazališni capriccio

Dok sam bio student uspjelo mi je pročitati knjigu Ericha Fromma Zen budizam i psihoanaliza (zen je grana budizma, najrazvijenija u Japanu). Kao redovan đak, pravio sam i bilješke iz te knjige, jer sam podvlačenje u samoj knjizi smatrao vrstom barbarizma, uništenjem knjige. Danas pojma nemam gdje su te bilješke, ali jedna misao mi se urezala u pamćenje. Ona glasi: »tko kaže ne zna, tko zna ne kaže«. Tijekom moje graditeljske, ali i političke karijere (pokrajinski zastupnik, glavni arhitekt) višestruko sam se uvjerio u istinitost ove drevne izreke. U svojim posljednjim kolumnama bavio sam se raznim oblicima scenske umjetnosti. Zbog aktualnosti nekih izjava odgovornih da će ove godine kazališna zgrada biti dovršena, tema mi je postala sama zgrada, čiji tok gradnje izgradnje je često nalik na dramu, odnosno farsu. Nastojat ću da ne spominjem imena, jer nije mi cilj nikakvo optuživanje nego želim pokazati određene nekadašnje i sadašnje društvene tokove, odnosno procese. Vjerujte mi, za svaku tvrdnju posjedujem dokumente, originalne ili fotokopije, ali to je građa za neki duži studij na ovu temu.

Pregršt »dobrih ideja«

Na temu dobrih ideja evo jednog klasičnog vica, kao uvoda. Mala Hana, koja čuva guske, otišla je kod mudrog rabina da traži savjet što raditi, jer joj crkavaju guske. Rabin pita: »Gdje ti pasu guske, odmah pored potoka?«. Hana odgovori da vole biti blizu vode. Rabin veli: »To ne valja, treba ih držati dalje od potoka«. Poslije izvjesnog vremena eto je opet kod mudrog rabina, kome kaže: »Rabine, guske i dalje crkavaju«. Rabin upita: »Paseš li ih na lijevoj ili desnoj obali potoka?«. Hana odgovori: »Na lijevoj obali«. »Ne valja«, reče rabin, »trebaš ih držati na desnoj obali«. Poslije nekoliko dana, evo djevojke ponovo: »Pomagaj, guske i dalje crkavaju!«. Učeni čovjek opet upita: »Guske tjeraš uzvodno ili nizvodno?«. Hana kaže: »Uzvodno«. »Ne valja, treba ih tjerati nizvodno«, reče mudri čovjek. Prođe neko vrijeme i Hana susretne rabina na ulici. Rabin upita: »No, što je novo s guskama?«. »Sve su crkle«, odgovori djevojka. »Šteta«, reče rabin, »toliko dobrih ideja sam još imao!«. 
Od silnih ideja, idejnih projekata rekonstrukcije kazališta, prezentirat ću vam nekoliko koji su u vezi s aktualnom izgradnjom. Projektantski tim koji je radio izvedbeni projekt, po ugovoru je bio dužan izraditi maketu samog budućeg objekta i dvije perspektivne skice, kako će se objekt uklopiti u postojeću, zaštićenu gradsku sredinu. Ovaj dio ugovora nisu ispunili, a na javnoj prezentaciji prikazana je neka »konstruktivna maketa« koja za laike uopće ništa nije prikazala. Mene, glavnog arhitekta, »demokratski« nisu pustili u salu s primjedbom: »tvoje mišljenje već znamo«. Zbog pritiska javnosti, u tadašnjem Zavodu za urbanizam izrađena je perspektivna (prostorna) slika objekta koja je bila izložena na centralnom trgu, što nije zadovoljilo javnost, pa je jedan tada visoki dužnosnik SVM-a izjavio da ova fasada nije konačna nego će biti raspisan opći javni natječaj za rješenje izgleda. Očito dužnosnik nije znao da su arhitektonski projekti autorska djela i da bilo koja izmjena podleže odobrenju autora. Dok je objekt bio u izgradnji, tadašnji predsjednik Upravnog odbora, čiji sam član bio i ja, došao je s idejom da – radi bolje iskorištenosti – predviđenu komornu scenu (namijenjenu za tzv. hrvatsku Dramu, koja još ne postoji) pretvori u multiplex kino. Navodno je jedna beogradska firma zainteresirana, i osim kina, uspostavila bi i jedan restoran, jer to nedostaje u zgradi. Naravno, i ova ideja zahtijeva izmjenu projekta, pa ništa od ove »genijalne ideje«.

Kako prići kazalištu?  

Buduće kazalište ima ogroman podrum, preko 6.000 m², koji je predviđen za odlaganje kulisa onih predstava koje su na repertoaru, ali trenutno se ne prikazuju. Mislim da je to najskuplji magacinski prostor u centru, ne samo našeg grada, bolje da je to garaža za automobile gledalaca. Istovremeno, prilaz samoj zgradi je otežan, ili jako problematičan u slučaju loših vremenskih uvjeta. Naime, kolima se može najbliže doći do parkinga ispred Otvorenog sveučilišta ili da te netko doveze do ugla zgrade, pa tamo izlaziš i pješice nastavljaš. S javnim prijevozom je isti slučaj: stajališta su udaljena, a i red vožnje teško je prilagoditi početku, recimo tri predstave, koje se mogu igrati istovremeno u tri dvorane. Dovođenje gledalaca iz okolnih ili pak udaljenijih naselja autobusima ima nedostatak što se busevi nemaju gdje zaustaviti ni na onoliko vremena koliko je potrebno da se gledaoci iskrcaju, odnosno stvorit će se neopisiva gužva u uličici. Za rješavanje ovog problema predlagano je da se ispod zelene fontane izgradi podzemna garaža, odakle bi gledaoci direktno mogli ulaziti u kazalište. Usput, predviđena je gradnja podzemne garaže na trgu ispred Otvorenog sveučilišta, odakle bi podzemni tunel vodio do kazališne zgrade. Za sada svi govore o završavanju zgrade. »Ako se dijete rodilo, treba ga ljuljati«, vele određeni. Ali nitko ne spominje koliko će teški biti režijski troškovi, troškovi glumačkih ekipa i samih predstava i tko će snašati te troškove! Može se desiti da se kazališna zgrada otvori, a poslije se ne koristi, eventualno ljeti (kada nema kazališne sezone), ali onda treba raditi klima. Pitanja ima još mnogo. No, ja nemam više novinskog prostora.