Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Svako slavi ako misli da triba

Bać Iva se i ve godine krenijo na pološnicu. Ni mu smetalo ni što stala padat kiša, latijo ambrelo, a taman da padu sikire, pološnicu ne bi propuščo. Vako se pomoli doma, vazdan čista srca, pa veli, vada će ga Bog čut. Na misu otide za Uskrs i na Kirbaj, za Božić na pološnicu. Po njemu, toliko i dosta, ako je o srca. Vidi i koliko danas imade taki što u crkve visu i petkom i svecom. Ti se vazdan i gurku u prve redove, da možu, vada bi sili i za oltar, a ne u kore. Samo, džabe jim, ka ne znu da u crkve i zastalom triba skinit šešir. A i šešire stali nosit u poslidnje vrime. Vada tako tili pokazat ko su, šta su i čiji su. Ko zna, jal se kadgoda i nagledu, a možda doma i nemu gledalo, pa ne možu ni opazit da jim šešir nikako ne pristaje. Znade bać Iva i u kakomu bludu dosta taki živi i kako malo, malo, pa se niskim poskrndžu. Bome, znadu i ruku dignit na rođenu ženu, a na tuđe i štogoda drugo. Jedino se čudi kako jim ni sramota pružit ruku za tilom Isusovim? I taki za dram pozaboravljali kako se pri dvajstris godina dokazivali njeve partije pljuvanjem po crkve, a niki o nji znali i škulare ispljeskat ka potli verunauka dojdu u škulu. Otkako jim se partija raspala, a partijaši se primundurili, najedamput ositili da će jim bit najbolje ako unidu u partiju što je napravili bać Ivini. I ope se stali dokazivat. Ne samo nosit šešire, stali i divanit nako kako mislili da se divani priko. Najedamput stali i redovno it u crkvu i pljuvat po partije u koje bili prija, velu, moralo se. Ko ni tijo, ni mogo nigdi ni avanzovat. Isto ko i danas, misli se bać Iva putim. A ko zna, možda se ope štogoda prominji, pa će iznova tribat paklije naopako i dokazivat se novima. U tomu dokazivanju nikima će projt i cili život. Taki zaštodiran došo i do crkve. Malo se začudijo što napolju samo par stariji ljudi. Prijašnji godina ji znalo bit puno više, pa bi se pri pološnice lipo ispripovidali. Misli se, možda brog kiše. Unišo, oma se s vrati prisiko. Crkva poluprazna. Tako još nikada ni bilo. U kora, u prvomu redu, par ni u šešira i jedan što i kadgoda š njima bijo u partije, a potli ošli svako na svoju stranu. Taj pri sedamosam miseci opet okrenijo pakliju naopako i priklonijo se nima što vladu. Priklanjanje mu ni bilo zabadva, za dram avanzovo i danas se za puno toga pita. Jedino ništa ne zna odvratit na svoju ruku. I on mora pitat nogakogatriba. Za njima dva reda prazna, a dalje posido obični svit. Ne nagusto. Bać Ive se jako steškalo, u glave mu stalno slika o vrimena do pri nikoliko godina, ka na pološnicama bilo toliko svita, da se jedva moglo unit u crkvu. Jedino pucanja bilo više. Dica stala bacat nikake petarde još pri par nedilja, a vada će ji bacat skroz do Marina, toliko nadobijala o dada i dida. A dosta dada i dida slavilo koišta, pa i oni pucali. Al ne petardama. Pucali iz noga iz čega naučili i što š njima doneli ka se doselili. I daleko se čulo. I glasno, ko da bi koga tili naplašit. A vamo, slavu i oni Božić. Jedino ne znu da se taki blagdan ni u jedne vire ne slavi ni pucnjavom, ni pečenima prašcima, neg mirom u srcu i pismom u crkve i u kućama. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika