Arhiv tekstova

Brojno potomstvo

Na ovoj fotografiji, koja je snimljena 1944. godine na salašu u Đurđinu, nalazi se obitelj Elizabete (1903. – 1971.), rođene Gabrić, i Stipana Dulića (1901. – 1992.). koja je brojala 14-ero djece, od kojih su četvero preminuli kao mali, dok ih je desetero ostalo živih. 
Najstarija kći bila je Manda (1927. – 2009.) koja je s 37 godina otišla u časne sestre i dobila redovničko ime s. Cecilija. Bila je u strogom redu Pohoda Marijina u Zagreb u kojem je više od 20 godina bila poglavarica samostana. Zatim Tereska (1929. – 1997.); Antun (1931.); Ruža (1933.); Mira (1935. – 2018.); Justina (1938.) – kasnije s. Ignacija koja je u kasnijim godinama života također otišla u redovničku zajednicu Pohoda Marijina u Zagrebu; Julijana (Đula) (1939.); Marija (1940.) – kasnije s. Jasna – časna sestra trećeg reda sv. Franje – Družbe Kćeri Milosrđa; Blaženka (1943.) i Stipan (Braco) (1945. – 1988.).  
Život na salašu u to vrijeme nije bio nimalo lagan, priča vlasnica fotografije i prisjeća se kako je svatko od djece imao svoj zadatak. Starija djeca pomagala su ocu oko stoke i njive, a mlađi mami oko kućanskih poslova i čuvanja male djece. »Da je bilo lako – nije. Svi smo znali što se od nas traži i bez prigovaranja smo pomagali i radili što smo mogli, u zavisnosti od uzrasta. Nismo imali puno. Skromno se živjelo, ali nikada nismo bili ni gladni, ni žedni, pa ni bosi. Sva odijela koja smo imali je mama sama šila za sve nas, i za cure i za derane. U štafir je između ostaloga donijela 13 bunjevačkih svila, sefira i raznih ruha, ali sve to je na kraju preopravila nama. I ovo u čemu smo na fotografiji je sve mama sama sašila. Uvijek smo svi bili dotjerani i odjeveni. Pazilo se u čemu se radi, a u čemu se ide u školu ili u crkvu. Dobro se sjećam da je mama, kad bi se išlo u crkvu, pogotovo za neke svece, stala pred zrcalo i povezala rubac na dva kraja. To je radila s nekim neobjašnjivim ponosom. Tako se sve do smrti i nosila – bunjevački«, kaže Blaženka Cvijanov.
Elizabeta i Stipan (prdačnog imena Frasini) othranili su i iškolovali desetero djece. Svi su završili osnovnu školu, koja je u to vrijeme bila dovoljna, neki i zanat, Mira Višu kemijski školu, a Justina je završila fakultet za psihologinju. 
Jedno vrijeme Elizabeta i Stipan su, skupa s do tada rođenom djecom, preselili u mjesto Jarmina kod Vinkovaca. Po priči sugovornice, tamo su živjeli nekih šest godina. »U Jarmini su u to vrijeme živjeli mamini roditelji: dida Lazo i majka Manda, a budući da se ovdje teško živjelo, pozvali su ih da dođu kod njih. Imali su dosta zemlje na kojoj su radili, pa su tako htjeli pomoći, no, mama i bači, kako smo zvali oca, nisu tamo dugo ostali. Tamo su rođeni Antun, Ruža i Mira. Već Justina je rođena na Đurđinu«, priča sugovornica.  
Tako je ova obitelj crkvi i svijetu darovala tri časne sestre: s. Cecilija, s. Ignacija i s. Jasna Dulić, Tereska je imala šestero djece, 16 unučadi i 14 praunuka; Antun ima dvoje djece, šest unuka i troje praunuka; Ruža dvoje djece, devet unuka i dva praunuka; Mira nije imala djece; Julijana troje djece i šestero unuka; Blaženka četiri kćeri, 13 unučadi i pet praunuka; Stipan troje djece i 10 unuka.
Tako, kada se danas podvuče crta brojnog potomstva, računica je laka, no prije svega pohvalna i u brojkama izgleda ovako: Elizabeta i Stipan za sobom su ostavili 10 djece, 20 unučadi, 60 praunuka (od kojih je jedan svećenik vlč. Dražen Dulić) i 24 šukununučadi. Što je ukupno (za sada) 114 potomaka. 
Ž. V.