Arhiv tekstova
Budnost kao stil života
Čovjek se boji smrti, jer je ona za njega nepoznanica. Zato o njoj ne voli govoriti niti želi o njoj misliti. Isto je tako i kada je riječ o ponovnom Isusovom dolasku. Konačan susret s Gospodinom svakoga plaši, pa se onda bolje ta tema izbjegava. No, Isus nas svojom prispodobom o mudrim i ludim djevicama (usp. Mt 25,1-13) upozorava da o posljednjim vremenima moramo misliti i za njih se pripremati. Samo od naše pripremljenosti ovisi što će biti kada dođemo pred Gospodina.
Mudre i lude djevice
Da je sve na svijetu prolazno, pa i ljudski život, svima nam je poznato. Isus želi da budemo spremni kada dođe vrijeme prelaska s ovoga svijeta, zato i priča prispodobu o djevicama. Prispodoba nam se u prvi mah može učiniti iznenađujućom i šokantnom. Sve djevice su imale najbolju namjeru, sve su ponijele svjetiljke. Teško je u držanju onih pet koje su nazvane ludima otkriti nešto loše. Žurba ih je smela, te su zaboravile ponijeti još ulja. Koliko puta smo zbog žurbe i drugih faktora zaboravili i mnogo važnije stvari, pa je na kraju sve prošlo bez posljedica. Zato se možemo pitati zar je toliko zlo što su zaboravile ponijeti više ulja. Unatoč neprilici koja ih je snašla, one ne odustaju, nego viču »Gospodine! Gospodine! Otvori nam!« (Mt 25,11). Ali, zbunjuje nas Isusov odgovor: »Zaista, kažem vam, ne poznam vas« (Mt 25,12). Kako ovakav odgovor pomiriti s poznatom Isusovom blagošću i milosrđem koje je iskazivao i najvećim grješnicima? Zar su ove djevice pogriješile više nego toliki s kojima se Isus susretao? Očekivali bismo da će on otvoriti još jednom vrata i sve pustiti unutra, ali to se nije desilo. Lude djevice su zbog naizgled sitne stvari ostale pred vratima. No, ta sitna stvar čini bitnu razliku između njih i onih mudrih koje su bile na gozbi.
Bog poziva sve ljude da uzmu učešće na velikoj gozbi u njegovom kraljevstvu, kao što su i sve djevice iz Isusove prispodobe bile pozvane. Na njihovom primjeru vidimo da samo od pozvanih ovisi hoće li se naposljetku na gozbi naći ili ipak neće. Taj poziv je jedinstvena prilika i treba ga uzeti ozbiljno. Upaljena svjetiljka znak je prihvaćanja poziva i naše spremnosti da čekamo početak gozbe. To je uvjet bez kojega se ne može za Božji stol. Zato prispodoba završava ozbiljnim Isusovim upozorenjem i pozivom na budnost: »Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« (Mt 25,13).
Bog može oprostiti čovjeku svaki grijeh učinjen iz slabosti, ali je nemoćan kada s njim ne računamo ozbiljno. Ulazak na gozbu u njegovo kraljevstvo rezultat je našega izbora i pripremljenosti za koju smo sami odgovorni.
Svi smo pozvani na budnost
Pozivom na budnost Isus nam ne želi predstaviti Boga kao strogog suca, nego nas želi upozoriti da je naše spasenje jednim dijelom i u našim rukama. On nas poziva i želi nas u svome kraljevstvu, ali ne zadire u našu slobodu. Sami odabiremo kako ćemo živjeti. Ipak, stalno nas opominje i podsjeća da se preispitamo, da provjerimo u kojem nas smjeru vode naši izbori, da ne bi, iznenađeni, kao djevice iz prispodobe, na kraju vremena ostali s pogrešne strane vrata.
Budan biti i bdjeti predstavlja stil života i označava budnost na različitim poljima. To je vjerska budnost koja podrazumijeva molitvu, sakramente, čitanje Svetog pisma i vjerske literature, aktivno uključivanje u život župne zajednice. No, mnogi koji ovu prispodobu već znaju, uglavnom tako i žive. Ipak to ne znači da se mogu smatrati budnima i spremnima za Kristov dolazak, jer ljudski život se odvija i na drugim poljima, a budnost znači spremnost u svakom pogledu.
Naše društveno djelovanje također je mjesto na kojem trebamo pokazati da smo spremni za susret s Kristom. Pomoći bratu u nevolji, saslušati onoga kojemu je teško, učiniti sitno dobro djelo koje će tužnome izmamiti osmjeh na lice, podnijeti teret na poslu zbog nekog kolege, zaustaviti ogovaranje, a ne uključiti se, uključiti se u neku humanitarnu akciju, biti ljubazan i suosjećajan, biti prema svima onakav kako bi voljeli da su drugi prema nama. To je kršćanska budnost. Ona je dio naše svakodnevice, a ne čeka neke posebne dane i prilike. Ne znamo dana ni časa, zato sve ono što nam se čini sitnim i da može čekati, trebamo činiti odmah, jer ne znamo u koji trenutak će Gospodin doći, a možda će baš ta sitnica presuditi da ostanemo s druge strane vrata. Zato neka cijeli naš život odražava kršćansku budnost na koju smo pozvani.
