Arhiv tekstova

Lijep i dinamičan posao

Koncem srpnja danas već pomalo daleke 1986. godine na redovitoj liniji Subotica – Beograd počeo je prometovati novi, moderni poslovni vlak. Putnička kola Bt tipa Z, koje je proizvela tvornica šinskih vozila Goša iz Smederevske Palanke, imala su 80 sjedećih mjesta suvremenog dizajna i dovoljno kabinskog prostora za ugodno putovanje, tadašnjom vrlo respektabilnom brzinom i do 160 km na sat. Jedna od prvih hostesa ovog poslovnog vlaka bila je Đurđinka Francišković iz Subotice, a svoja sjećanja iz toga vremena pristala je podijeliti za ovo lijepo pisano putovanje u romantičnu prošlost putovanja željeznicom nekadašnje zajedničke države.
»Prijavila sam se na natječaj Jugoslavenske željeznice koji je nudio trideset radnih mjesta za djevojke. Budući da sam bila dijete djelatnika željeznice, otac je bio strojovođa, imala sam prednost pri upošljavanju i bila primljena u radni odnos. Isprva smo od ožujka išli na obuku za putnog blagajnika kako bismo mogli obavljati sve potrebne kondukterske poslove, sastavni dio posla hostese budućeg poslovnog vlaka. Nakon nekoliko mjeseci intenzivne obuke i položenih ispita dobila sam stručnu kvalifikaciju putničke blagajnice i bila spremna za početak rada u modernom poslovnom vlaku na relaciji Subotica – Beograd«, sjeća se Đurđinka svojih radnih početaka.  

Dan u vlaku

Svaka putnička kola ovoga vlaka imala su svoju hostesu koja je prije polaska stajala ispred ulaznih vrata i dočekivala putnike na redovitoj, svakodnevnoj liniji prema Beogradu. Prva dva vagona su bila rezervirana za putnike prema glavnom gradu, treći i četvrti su bili namijenjeni onima koji su putovali do usputnih stanica Žednika, Bačke Topole i Vrbasa, potom je slijedio buffet vagon i konačno peta i šesta kola za putnike na relaciji do Novoga Sada. Inače, vlak je stajao i na stanicama u Čortanovcima, Inđiji, Staroj Pazovi i Novom Beogradu. Ali prije službenog otvorenja ove prometne željezničke linije uslijedila je tzv. probna vožnja za 150 uglednih uzvanica iz ondašnjeg društveno-političkog života, te predstavnika tvornica Rade Končar i Goša, kao i Zajednice JŽ.
»Bila sam jedna od nekoliko djevojaka koje su odabrane da budu hostese za tu promotivnu vožnju kojom je praktično i započeo željeznički vijek ovoga poslovnog vlaka i nova stranica šinskog prometovanja na ovim prostorima. Kako je poslovni vlak prometovao svakoga dana i radno vrijeme hostesa je bilo prilagođeno u specifičnom djelatnom režimu. Radila sam u turnusu: prvi dan dva odlaska do Beograda i nazad, drugi dan samo poslijepodnevni odlazak i povratak, a treći dan je bio slobodan. I tako je to bilo punih pet godina, od sredine 1986. do sredine 1991. godine, kada sam otišla na rodiljsko bolovanje. I više se nisam ni vraćala...«, nasmijala se Đurđinka prilikom prisjećanja na jedan dio njezine radne karijere. 

Brzina i točnost

Pored svoje brzine i točnosti stizanja u zakazano predviđeno vrijeme, poslovni vlak je imao, za ono vrijeme i određene ekstra pogodnosti.
»U ponudi je bio dnevni tisak, oglašavanje svake naredne stanice, ali i određeni vid potrebne asistencije (korisne informacije, popravka i zatezanje sjedala, ali i usluga donošenja pića i napitaka iz buffet vagona) kako bi putnici što više uživali u vožnji do željenog odredišta. Isprva su u pratnji vlaka išla i dva konduktera zadužena za pregled i prodaju karata, ali budući da smo mi, hostese, pregledale rezervacije sjedala ubrzo smo preuzele i kondukterski posao. Naime, došlo se do zaključka da se putnici nepotrebno deranžiraju dvostrukom kontrolom; mnogi su nakon pregleda rezervacije zaspali jer je vlak prometovao iz Subotice u ranojutarnjem terminu polaska u 6.02 h, pa ih je buđenje konduktera znalo poprilično smetati. Budući da smo sve imale završeno kvalifikacijsko osposobljavanje za putničkog blagajnika, nije bilo nikakvih zapreka da preuzmemo kompletan posao prodaje i kontrole putničkih karata i rezervacija sjedala.«
Moderni vlak i njegova brzina i točnost bili su preporuka za veliki broj putnika koji su vožnje koristili za razne svrhe.
»Udarnim danima, na početku i kraju radnog tjedna, bile su i najveće gužve zbog velikog broja radnih ljudi i studenata koji su redovito putovali ovim vlakom. Vlak je povremeno znao biti krcat i navijačima koji su odlazili na sportske događaje u Novi Sad ili Beograd, ali i organiziranim školskim i turističkim grupama na putu prema istim destinacijama. Poslovnim vlakom iz Beograda za Suboticu i natrag često su putovali i poznati glumci na privremenom radu u našem Narodnom kazalištu poput, primjerice, Radeta Šerbedžije i Miodraga Krivokapića. Svi su rado putovali ovim vlakom, jer je bio izrazito točan i gotovo nikada nije kasnio.«
Vrijeme ovog, u svoje vrijeme revolucionarnog prijevoznog sredstva, je s nadolazećim godinama prošlo, baš kao i zaposlenje na željeznici Đurđinke Francišković. Danas je privatna poduzetnica koja zbog prirode posla često putuje u Beograd, ali ne više vlakom.
»Zbilja često putujem u smjeru glavnoga grada, zbog posla, ali i privatnih razloga, no uvijek je to automobilom. Iskreno govoreći, nisam se vlakom vozila već gotovo dvadeset godina, ali mi je zato velika želja otići u neku od europskih zemalja kojom prometuju suvremeni super brzi vlakovi. I voziti se ponovno zasigurno najudobnijim i najkomfornijim prijevoznim sredstvom na svijetu.« 
Pri pomisli na ponovnu vožnju vlakom naša sugovornica se nasmijala, sjetivši se još jednom svojih godina koje je provela kao hostesa poslovnog vlaka na relaciji Subotica – Beograd.  
D. P.