Arhiv tekstova
Retuširanje prošlosti i sadašnjosti
Retuširanje (od francuske riječi retouche) se zove postupak kod fotografije. Doslovce znači popravku kvalitete foto snimke, bilo da se radi o negativu ili o već izrađenoj slici – pozitivu. U početku su se otklanjale neke točkice, fleke i oštećenja na slikama. U doba staljinizma pojavila se posebna vrsta retuširanja: brisanje nekih »nepodobnih osoba« s tada čestih kolektivnih slika grupe rukovodilaca, i to na već izrađenim slikama. Tako se u tadašnjem tisku često pojavila snimka rukovodilaca s često neobjašnjivim prazninama, u inače zbijenim redovima čelnika. Tako je Trocki nestao sa slika, čak i kad je bio u društvu Lenjina. Mnogi optuženi i likvidirani »drugovi« također su brisani s postojećih fotografija. Ova metoda je korištena i u našoj zemlji poslije sukoba sa SSSR-om; drugovi koji su se izjasnili da podržavaju odluke Informbiroa završili su na »preodgoju«, najčešće na Golom otoku, a kolektivne slike na kojima su bili također su »popravljane«, što znači da su tehnikom retuširanja izbrisani. Mi arhitekti, inženjeri, u nekim slučajevima također pribjegavamo tehnici retuširanja, naročito ako je originalni crtež crtan na prozirnom paus papiru, zbog umnožavanja crteža. U početku smo to radili žiletom, pažljivo smo grebali površinu pausa. Kad sam bio apsolvent, zahvaljuljući mom cimeru, koji je dobio posao u jednom institutu, retuširanje sam radio profesionalno i za to sam bio vrlo dobro plaćen: za tri dana i noći sam zaradio iznos jedne moje mjesečne stipendije. Kada sam radio u građevinskoj tvrtki, također sam morao »profesionalno retuširati« crteže jedne stambene zgrade za potrebe mojih pretpostavljenih koji su željeli da se potkrovlje prepravi kako bi oni došli do jeftinih stanova na moru, s tim da sam ja docrtavao originalan projekt. Budući da su šefovi imali različite želje, isti crtež sam prepravljao nekoliko puta i na koncu papir je postao tako tanak da sam se bojao da će se pocijepati i zato sam odbio daljnji rad na njima. Naravno, proglašen sam neradnikom i ljenjivcem.
Moderne tehnike retuširanja
Uvođenje električnih računala neminovno je stvorilo programe za tehničko crtanje i u tim programima »popravljanje« je već bilo mnogo lakše, a ni papir se nije »istanjio«. Stvoreno je nekoliko programa za retuširanje, popravljanje već snimljenih crno-bijelih ili kolor fotografija. Mogućnosti ovih raznih »photoshopova« su praktično neograničene. Čovjek se može pomladiti na slici ili se može izraditi »projekcija« vašeg lika u budućnosti: kako ćete izgledati nakon deset, dvadeset i više godina. U suvremenim tiskanim medijima praktično svaka objavljena slika se »popravlja«. Suvremena tehnika omogućava da na slici budete u društvu nekog drugog, da vas »umontiraju« recimo u društvo predsjednika SAD-a, i onda se vode beskrajne debate je li dotični predsjednik bio u društvu neke starlete ili nije. Metode diskreditiranja političke osobe su beskrajne. Danas se koristi metoda recimo »skraćenja« neke video snimke, koja se emitira u elektroničkim medijima do one točke dokle »naručitelju«, prije svega u propagandne svrhe, odgovara. Poslije se ovakav, u suštini lažni, dokument bezbroj puta replicira, slijedeći izreku čuvenog nacističkog propagandista: »Sto puta ponovljena laž postaje istina«.
Retuširanje prošlosti
Ova »konstatacija« nije nikakva nova tehnika, jer je već bila poznata i u starom vijeku. U starom Egiptu, faraon Ehna-aton je želio »reformirati« vjeru da se umjesto mnogo bogova štuje jedan bog, bog sunca Aton, umjesto tada smatrano najmoćniji bog Amon. Napuštanje tradicionalne vjere nije prihvaćeno u širokom krugu; poslije njegove smrti građevine, spomenici su porušeni, njegovi kipovi su uništeni ili sakriveni, brisan je i s liste kraljeva (faraona). Naravno, srećom za našu civilizaciju, u tome nisu uspjeli. Poslužit ću se primjerom iz našeg grada. Nakon Trijanonskog mira, Subotica je postala pogranični grad nove države. Prvi spomenik koji se nije sviđao novim vlasnicima bio je spomen-obelisk podignut ispred Gradske gospodarske kasine. Prvo je s njegovog vrha uklonjena mađarska totem-ptica »turul« (stepski sokol), malo su izbrisana imena poginulih, pa je proglašen »spomenikom oslobođenja«. Kada su određeni čelnici izmislili za grad »važnu povijesnu ličnost«, ostatak spomenika je srušen i podignut je spomenik lažnom caru Jovanu Nenadu i njegovim suradnicima, stvoriteljima »slobodne Vojvodine«. Kada je Bačka ponovo (privremeno) postala teritorij Mađarske kraljevine, ubrzo je spomenik srušen i sklonjen u jedno dvorište (nije uništen). Željeli su postaviti ponovo srušeni obelisk i vratiti prvobitna imena na njega. Konstatirano je da su imena poginulih slavenska (logično, u bitci su 1849. sudjelovali većinom Hrvati iz Subotice). Odustali su od realizacije. Spomenik Jovanu Nenadu (u povijesti se spominje i kao Ivan Crni) je restauriran i ponovo podignut 1991. godine (istina, ne na istom mjestu, jer je tamo bila zelena fontana), s »malo promijenjenim« natpisom »tvoja misao (koja?) je pobedila«, izostavljeno je »slobodna Vojvodina« o kojoj se u to doba nije smjelo ni javno govoriti, jer ste proglašeni »autonomašem« (što ni danas nije poželjna osobina).
