Arhiv tekstova

Opomena iz ljubavi

Čovjek je društveno biće i stoga nužno živi u zajednici. No, čovjek je i sklon grijehu, koji često narušava sklad zajednice. Zato je potrebno bratsko opominjanje i popravljanje, kako bi zajednički život bio moguć. Kada je Isus govorio svojim učenicima o opominjanju, upravo je to imao pred očima (usp. Mt 18,15-20).

Briga za brata

 zajednici vjernika svi su odgovorni jedni za druge. Isto tako svi članovi zajednice su samo ljudi koji su slabi i grješni. Zato Isus napominje koja je dužnost članova zajednice prema onima koji su se našli u grijehu. On je svjestan ljudskih slabosti. Zna da Crkvu čine ljudi koji će pokleknuti pod različitim kušnjama, ali članovi Crkve su oni koji se nalaze na putu svetosti. Također, ono što nam Isus želi napomenuti je i to da su svi članovi Crkve međusobno braća u vjeri, te da tako trebaju jedni prema drugima postupati. Dakle, ako netko vidi da mu je brat u grijehu, treba mu bratski pristupiti i opomenuti ga, kako bi ovaj uvidio svoju grešku i ispravio je. To treba biti u četiri oka, da se ne bi povrijedilo čovjekovo dostojanstvo i kako bi opomena postigla uistinu svoju svrhu.
Isus je realan, pa je predvidio i situacije kada takva opomena neće uroditi plodom, ali od grješnika i njegovog popravka ne treba odustati: »Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja« (Mt 18, 16). Tako treba postupiti samo kako bi se brata potaknulo na razmišljanje i promjenu. »Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi« (Mt 18,17). Pod Crkvom Isus misli na zajednicu vjernika. Dakle, Isus proširuje krug onih koji trebaju znati za grijeh pojedinca i bratski ga opomenuti i usmjeriti, sa samo jednim ciljem, da grješnik ne otpadne od zajednice nego da se popravi i ustraje na putu svetosti.
Ako se netko ne popravi ni nakon opomene Crkve, Isus savjetuje da se više ne opominje: »Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18,17). Nije Isus ovdje rigorozan i prestrog. Osoba koja se ne želi popraviti, sama se isključuje iz zajednice, jer Crkva je zajednica onih koji teže k svetosti, a tko ustraje u grijehu sišao je s toga puta. Ali, kao što je Isus uvijek nalazio ljubavi za pogane i carinike koji su se željeli mijenjati i koji su povjerovali u njega, tako i Crkva u svoje zajedništvo prima svakoga grješnika koji se pokaje i poželi se vratiti u okrilje svoje zajednice.

Opominjati, ali i primiti opomenu

U modernim vremenima, kada nitko ne voli opomene i prodike, kada svi misle da su u pravu i da je ispravno sve što rade, Crkva se ne bi trebala odreći zadaće opominjanja. Naravno, opominjanje treba biti potaknuto bratskom ljubavlju, izuzeto od svake oholosti, nadmenosti i podsmjeha. Ono mora biti vođeno iskrenom željom za spasenjem svoga brata u vjeri. Čitamo da Isus na prvo mjesto stavlja opominjanje u četiri oka, dakle tajno i diskretno. Pa i kada je potrebno pozvati svjedoke, ni tada ne treba opominjanje biti tako da se o bratovom grijehu pročuje na daleko. Naša su opominjanja često ispunjena nadmenošću, pristupamo osobama u grijehu sa stavom kako smo mi od njih bolji, a možda smo samo vještije prikrili svoje slabosti. Zaboravljamo na čuvanje dobroga glasa drugih, pa s prijateljima često prepričavamo mane onih koje držimo grješnicima. Naše su opomene često bez ljubavi i iskrenosti, zato ne mogu uroditi plodom, nego buntom i još većom štetom, a i sami tako upadamo u grijeh i potrebni smo obraćenja.
S druge strane, trebamo prihvatiti činjenicu da i sami trebamo biti opomenuti, jer smo slabi i grješni. Kada nam pristupi brat s opomenom, nastojmo u tome gledati bratsku gestu iza koje se krije ljubav. Potrebna je poniznost za primanje opomene, to je prvi korak prema obraćenju. A obraćenja nema bez skrušene ispovijedi, zato u nastavku Isus apostolima ostavlja vlast odrješivanja, odnosno otpuštanja grijeha. Svaki svećenik je nasljednik apostola i Isusov predstavnik u sakramentu pomirenja. Isus nam preko njega otpušta grijehe, pa s takvom predodžbom treba ići na ispovijed, bez straha od svećenika kao čovjeka.
Bog stalno traži načine da zalutale grješnike ponovno privuče k sebi i vrati ih na put spasenja. Zato Isus napominje da trebamo jedni druge opominjati, zato nam ostavlja sakrament pomirenja da se kroz njega izmirimo s Bogom, braćom i samima sobom, a na nama je da pazimo na svoje spasenje, ali i na spasenje svoga brata.