Arhiv tekstova

Molitva u tišini

Trodnevica i proštenje u Marijanskom svetištu Bunarić, koje je trebalo biti od 27. do 30. kolovoza, ove godine su izostali iz svima poznatih razloga. Nije bilo svetih misa niti organiziranog okupljanja vjernika, nije bilo pobožnosti križnoga puta, niti pomirbenog čina, službe riječi i službe svjetla – procesije sa svijećama, koja na jedinstven način učini bunarićku noć posebnom. 
Iako je, po riječima rektora svetišta vlč. dr. Marinka Stantića bilo planirano proštenje, te je kao gost bio pozvan umirovljeni varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, i sâmo euharistijsko slavlje u nedjelju je izostalo. 
Valja se podsjetiti kako je na ovome mjestu 1893. godine podignut križ, a tri godine kasnije i kapelica. Po predaji, sve je počelo još ranije kada je Gospa u snu rekla bolesnoj djevojci da će ozdraviti ako se s vjerom okupa na tom izvoru. Jasno, nije ozdravila jer je voda čudesna nego jer je vjerovala.
Od te godine ljudi dolaze na Bunarić pronaći mir, utjehu, moliti nebesku Majku za zagovor i utjehu.
Povijesni podaci govore kako je 1956. godine izbušen novi bunar dubok 34 m, a da je 1968. godine donesena Gospina slika iz Sirakuze. Rektor svetišta je potvrdio i da je 1971. godine bila svojevrsna prekretnica, od kada se slavi proštenje u ovome obliku kako ga mi danas poznajemo. 
Bunarićko proštenje sve do danas nisu omele ni ratne godine, bombardiranje, niti loši vremenski uvjeti, ali uspjela je pandemija koronavirusa. No, ne u potpunosti. Iako nije bilo organiziranog okupljanja, ljudi su se kroz ova tri dana (petak, subota i nedjelja) spontano okupljali, molili pred slikom Gospe od suza, umivali se i nosili vodu s bunara, boravili u svetištu i u tišini »razgovarali« s nebeskom Majkom. Sve boli i tuge, žalosti i radosti, donijeli su pred Gospu Bunarićku.
Među posjetiteljima bila je i Tanja Dulić koja kaže: 
»Bunarić je za mene vrlo posebno mjesto. Kao mala, dolazila sam s bakom pješice iz Aleksandrova na Bunarić. Bio je to poseban doživljaj. Baka nam je svake godine iznova pričala priče o Gospinom ukazanju. Inače dolazim na Bunarić tijekom godine, a svakako i na Bunarićko proštenje. Ove godine je drugačije. Nema trodnevice ni mise za proštenje. Fali nam. No, osjetila sam prisutnost naše Majke. Bilo je drugačije, posebno.«
Sa svojom djecom Matijom, Lazarom i Ilijom, na Bunarić su došli i Georgina i Nikola Matković. 
»Svake godine dolazimo na Bunarić i moram priznati da mi je jako falilo proštenje i mise na Bunariću. Naviknuli smo na to još otkad smo mi bili djeca. Došli smo se obiteljski pomoliti i umiti na bunaru. Žao mi je što se nismo među sobom organizirali i da smo skupa s ovogodišnjim bandašom i bandašicom, mladima i obiteljima došli bar izmoliti krunicu i okupiti se u manjem broju, ali mi je bilo drago vidjeti da su se ljudi spontano okupljali«, kaže Georgina. 
Ž. V.