Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Samo nek je dice dobro

Bać Ivina u paorcke peći na dvoru spekla ukiselo gibanicu. Struku makom i struku orasima. Potli ručka Marka prilego i zaspo. Spavo dobra dva sata, digo se, gibanica taman bila najlipša za jist. Naka friška, mekana ko duša, rumena ko obrazi divojački, mamila zastal. Posidali, bać Ivina prid Marku oma metnila skrajčić makom i skrajčić orasima. »E, drugo moja, kolikogod čeljade imalo novaca, vako štogoda na cilomu svitu ne mož kupit. Znadem da danas mašine u pekarama svašta napravu, al znadem i da nema gibanice ako je reduša ne udane dušu. Gledim ve skrajčiće, u svitu se nigdi ni ne prodaju. Mašina zamisi, mašina isiče, mašina i popakuje, a skrajčića nigdi. Velu, idu u otpad. A ja bi za njima drečo ko dite za šećerima«, veli Marka i lati se gibanice. Uto naišo i pajtaš Pišta. Bać Ivina i njemu ocikla komadeš orasima i komadeš makom. Dobro se svi privatili, pa se dali u divan. Za gibanicom i katarka dobro išla. Sva tri se sitili koliko ji bilo ka se krenilo u škulu. Bać Iva dono i škatulju punu stari slika. Gledali ji, pa se Marka sitijo staroga pajtaša Stipice. Š njim se vazdan protirivo ko se zna bolje fodbalovat. A znali obadva. Stipica  bijo iz sirotinje neiskazane. »Niko mi reko da rano ošo u Švapcku, pa se cila kuća otripala.  Rekli mi i da se oženijo, bijo već priko četrdes. Šta je š njim, više ništa ni nisam čo«, pita Marka. »Bome, pajto, š njim ni ispalo dobro. Oženijo se u četrdesdvi, mladu mu našla tetica. Znala kaka je, al  veli, Stipica već zašo u godine ka više ni ne mož izbirat. U dvi godine mlada mu donela na svit  dvi cure. Istina, za prvu divanili da i ni njegova, da već bila blagosovita ka se uzeli. Vrime prolazilo, cure se zadivojčile, pa se brzo i poudavale. Stipica i jedne i druge napravijo velike kuće i još jim metnijo lipi novaca na banku. Njegovu brzo potli toga uvatila teška bola. Brzo se i upokojila. Ka je okajo, tijo se pridat jedne o cura. Ni dobro isapijo, ni ko jedne ni ko druge za njega ni bilo mista. Velu, novaca ima, pa nek ide u dom. Imo on i kuću, novu, veću neg ne što napravijo curama. A sam ni mogo. Šta će drugo, ope bi se ženijo. Vaj put mu mladu našli kumovi. Bila držeća, o mladi godina udovica. Imala i jednu curu. Imala i kućicu, sirotinjcku, al svu u cvitu. Tu živili ona, cura i zet i njevi troj dičice. Mlada se doselila ko njega, a potli nikoga vrimena, naka lažljiva kaka bila, napujdala ga da njegovu kuću piše njezne cure, a on i ona da se priselu u njeznu. Veli, za nji dvoj i pristalo bit u take, a njegova je za mlađi svit, triba to i održavat. Tako i napravili. Ni prošlo ni godinu dana, mlada ga se zasitila. Novaca na banke bilo sve manje, a ona sve raspusnija. I bisnija. U kuće jim bilo sve više zle volje, sve više teški riči. A otkako se oženijo zovu, cure nisu tile više ni divanit š njim. Na kraj, ka to više ni mogo podnet, digo ruku na se«, veli Pišta i duboko izdane. Ko jedan, latili bukarice katarke i kucnili se. »Nek mu je za dušu!«, reko Marka i izdunijo nabelo. Divan jim više ni išo. Pišta ošo doma, nisu ga ni ispratili.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika