Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Lekcija o praštanju

Tko god je bio povrijeđen zna koliko je teško oprostiti. Često ni ne želimo praštati, jer smatramo da onaj drugi to nije zaslužio. Što god mi mislili, Isus nam u evanđelju dvadeset i četvrte nedjelje kroz godinu poručuje da nema druge opcije, osim praštanja (usp. Mt 18, 21-35). U narodu uvriježena izreka: »Kršćanski je praštati!« dobiva svoje tumačenje upravo ovonedjeljnim evanđeljem.

Koliko puta oprostiti?

Ljudi se lako mogu poistovjetiti s Petrom koji se pita koliko puta treba nekome oprostiti, jer znamo koliko je teško praštati, a još teže za oprost moliti. Čovjeku je nekako bliži osvetnički pristup: oko za oko, zub za zub. Smatramo kako je pošteno uzvratiti drugome istom mjerom. Međutim, tu se javlja problem »mjere«, koju je nekada teško procijeniti. Kada počnemo vraćati, u opasnosti smo da nas negativni osjećaji ponesu, pa uzvratimo mnogo više nego što smo primili. U starozavjetno vrijeme vladao je takav zakon, pa ljudi zbog njega nisu postali bolji. Isus takav zakon odbacuje i traži potpuno drugačije postupanje. Uzvratiti istom mjerom za njega nije opcija. On ne govori o pravu i pravednosti nego o ljubavi i praštanju. Čak jednom prilikom kaže, ako te netko udari po jednom obrazu, treba mu okrenuti i drugi. To je jedini način da se izađe iz kruga zla u koji uvlači osveta.
Petru je bilo jasno da je potrebno praštati, ali nije razumio koja je prava mjera praštanja. Vjerojatno ga je mučilo, kao i mnoge od nas, nećemo li drugome, ako stalno opraštamo, poručiti da može uvijek prema nama biti loš. Zato je želio znati točan broj prilika koje trebamo nekome pružiti: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« (Mt 18,21). Isusov odgovor: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam« (Mt 18,22) ne znači konkretan broj, nego bezgranično, odnosno uvijek. Isus ovim odgovorom urušava svaku ljudsku logiku glede praštanja. On želi da praštamo bezgranično i bezuvjetno. To je pravi izazov za čovjeka, osobito kada mu netko nanese veliku nepravdu. To je i borba protiv samoga sebe, protiv svoga poriva da uzvratimo, da se osvetimo, da istjerujemo pravdu. Većina nevolja i zla na ovome svijetu potekla je upravo iz te želje za zadovoljavanjem pravde i osvećivanjem. Isus želi od nas da mijenjamo svijet, dakle da praštamo uvijek i sve. Možda ćemo tako zaraditi epitet slabića, možda će nas to degradirati na nekim društvenim ljestvicama, ali to je jedino ispravno, to je jedina pravda koju Isus želi od nas, ljubav i praštanje. Zato je potrebno mnogo snage i mnogo vjere, stoga i mnogo molitve, jer što smo bliže Bogu više smo u stanju oprostiti, pa čak i okrenuti drugi obraz da i po njemu dobijemo. Možemo slobodno reći da se veličina naše vjere ogleda upravo u našoj spremnosti na praštanje, jer tko je od Boga daleko, taj nema snage podnositi nepravdu i ljubiti svoga neprijatelja. Snagu za takve stvari, u ljudskim očima besmislene i nemoguće, može dati samo Bog onome koji mu se utječe.

Praštam li svome dužniku?

Zašto trebamo opraštati Isus govori u vidu prispodobe. U prispodobi on uspoređuje dužnika koji je kralju dugovao deset tisuća talenata s njegovim prijateljem koji je njemu dugovao sto denara. Razlika u dugovanju je ogromna, kako bi se istaknula veličina kraljeve dobrote koji je svome dužniku oprostio taj veliki dug, ali naglašena je istovremeno slugina uskogrudnost, jer iako je kralj njemu oprostio jako puno, on svome prijatelju nije htio oprostiti malo. U prispodobi je kralj zapravo Bog. Dug koji on oprašta ljudima neizmjerno je velik, jer težina uvrede ovisi o dostojanstvu uvrijeđenog. Isus ostavlja svoje slušatelje da se sami prepoznaju u prispodobi i donesu zaključke.
I mi smo često uskogrudni i teško praštamo, zaboravljajući kakvi smo i mi sami te koliko Bog oprašta nama. Da nam Bog oprašta to nam je normalno, da nam ljudi opraštaju to očekujemo, ali kad sami trebamo oprostiti ne želimo ispasti slabići, smatramo da smo uvrijeđeni toliko da druga osoba ni ne zaslužuje oprost, a ako oprostim dat ćemo povoda da se prema meni i dalje loše postupa. To je pogrešan smjer razmišljanja. Trebamo misliti koliko je Bog s ljudima strpljiv i milosrdan, pa trebamo i mi nastojati praštati drugima. Ako tako budemo činili, uvijek ćemo osjećati mir u srcu i možemo biti sigurni da smo na dobrom putu koji vodi u nebo.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika