Arhiv tekstova

Prevladala je ljubav prema selu

Mladi poljoprivrednik Željko Vidaković rođen je u Gibarcu, selu nadomak Šida. Za razliku od drugih mladih, nikada nije poželio napustiti svoje rodno mjesto jer je, kako nam je rekao, oduvijek volio život na selu. Tu je osnovao obitelj i ostao živjeti. Prije 15 godina počinje se baviti poljoprivredom, najprije na svojih pet hektara, a danas sa zemljištem koje uzima u zakup obrađuje 56 hektara. Na zemljištu uzgaja kukuruz, soju i pšenicu i sve uzgajane poljoprivredne kulture koristi za svoje potrebe. Osim poljoprivredom, bavi se i stočarstvom. U svom seoskom domaćinstvu živi s majkom Marijom, suprugom Dejanom i djecom Milanom i Milicom. Oni su im, kako kaže, »desna ruka« i zajedno s njima tovi 80 goveda (uglavnom junica), oko 30 krmača i više od 100 prasadi.

I poljoprivreda zahtijeva učenje

Odrastao je na selu uz roditelje kojima poljoprivredni poslovi nisu bili prioritet. I otac i majka su radili u poduzećima, a prihod od poljoprivrede im je bio dodatna zarada. Željko se pokušao okušati u tom poslu, iako su roditelji više bili za to da uči, da završi školu. Ali, nije ih poslušao. Prevladala je ljubav prema poljoprivredi. Prvo je krenuo s radom na svojih pet hektara zemlje, a vremenom je proširio proizvodnju.
»Odrastao sam na selu i zavolio taj posao od malih nogu. Tko se bavi poljoprivredom, stvarno mora voljeti taj posao, jer nije lako. Išao sam s lakšim otporom. Mislio sam da ako se odlučim baviti poljoprivredom, ne moram učiti. Međutim, i u poljoprivredi se situacija promijenila. Da bi preživjeli u tom poslu, morate puno naučiti i znati o poljoprivredi. Svake godine je nešto novo i moraš biti u toku. Došlo je takvo vrijeme«, kaže poljoprivrednik iz Gibarca.
Kako dalje navodi, kada je počinjao, bilo mu je mnogo lakše nego danas. Bili su bolji uvjeti i bilo je lakše doći do novca.
»Da sam na početku svoga rada imao zemljišta i stoke kao danas, napredovao bih mnogo više. U vrijeme kada sam počinjao, nafta je bila jeftinija, a stoka je bila skuplja pa se moglo više zaraditi. Počeo sam sa svojih pet hektara zemlje, s desetak svinja i nekoliko krava. Kada više nije bilo isplativo, krave smo prodali. Nisam se tijekom ovih godina rada kreditno zaduživao. Odvajao sam od usta, štedio. Nije bilo neke velike zarade, ali kada bih prodao svinje nešto novca bih ostavljao za život, a ostatak ostavljao sa strane i ulagao u daljnju proizvodnju«, ističe Vidaković.

Borba za opstanak

Kaže da danas nije lako opstati u poljoprivredi, ali ni u stočarstvu. Ali ne odustaje, niti gubi nadu.
»Novac dobivam samo od stoke kada je prodam. Od tog novca plaćam i zakup zemljišta i sve ostale potrepštine. Ne mogu reći da je posao isplativ i lagan. Telad se prodaju za 500 do 600 eura, a 800 do 900 eura se može dobiti za bika. Mi kupujemo malu telad pa ih hranimo na cuclu, ali ni to nije sigurno, jer neka od njih ne prežive. Nedavno sam prodao prasice po 200 dinara po kilogramu, i to je baš ispod cijene, a čuo sam da je i cijena bravaca pala na 130 do 140 dinara. Jedino tržište mi je obližnja klaonica Agropapuk u Kukujevcima i oni su jedini koji redovno i korektno plaćaju. Ali i kad prodam, ne mogu tim novcem pokriti sve troškove. Srećom, prije nisam imao gubitaka, pa sam najčešće na nekoj ‘pozitivnoj nuli’. Sada čujem da su cijene pale i ako je stvarno tako, onda s razlogom trebam biti zabrinut. Cijena bikova je 1,7 do 1,8 eura po kilogramu. To nije nikakva zarada, jer 250 eura potrošim u nekoliko mjeseci samo za hranu za tele«, navodi Vidaković.

Usprkos problemima, proširuje proizvodnju

Do sada se nije kreditno zaduživao. Svake godine koristi subvencije od države, kako za zemljište tako i za stoku: 4.000 dinara po hektaru zemljišta i 15.000 dinara za uzgoj bikova. Unatoč teškoćama u radu, kaže, neće odustati, te planira proširiti proizvodnju i kapacitete za uzgoj stoke.
»Prošle godine sam kupio još jednu kuću u Gibarcu i tamo sam htio napraviti staje. Započeo sam neke radove, ali financijski nisam mogao sve završiti. Imam želju zaokružiti taj posao, ali ako ne budem mogao financijski izdržati, odgodit ću poslove za kasnije. Taj dodatni prostor mi je neophodan budući da trenutno u svojoj kući nemam odgovarajući prostor za smještaj stoke«, kaže on.
Očekuje da će uspjeti u svojoj nakani, ali da veći dio njegovih planova zavisi i od pomoći države i državnih institucija.
»Ako država bude davala bolje uvjete za poljoprivrednike, moći će se raditi dalje i napredovati. Značila bi mi njihova podrška u radu kako bih mogao dalje napredovati i izdržavati svoju obitelj. Samo zakup zemljišta je 250 eura i to je visoka cijena. Mi koji obrađujemo to zemljište imamo zaradu oko 100 eura, a nekad i manje. Onaj tko nam daje zemlju u zakup dobija 250 eura po hektaru. Ali se nadam da će i pored svega biti bolje. Nemam velika očekivanja. Odlučio sam se za život na selu i novac sam uložio u zemlju i proizvodnju. Ostat ću u Gibarcu, samo je pitanje koliko ću imati koristi od svog rada«, navodi Vidaković, dodajući da je spreman podići i zajam ukoliko budu pogodni uvjeti za vraćanje.
»Prije bih se odlučio za subvencionirani zajam, ali se oni teže dobijaju. Kad sam počeo, imao sam samo jedan mali traktor. Stalno sam mijenjao mehanizaciju, a sada imam dva traktora. Kupio sam i neophodnu poljoprivrednu mehanizaciju, ali ništa novo, sve polovno. Dobro bi mi došlo kada bih mogao obnoviti barem dio mehanizacije«, ističe naš sugovornik.

Neuspjeli pokušaj udruživanja

U selu je bilo pokušaja udruživanja stočara, jer su smatrali da bi se možda na taj način mogao popraviti njihov položaj i efikasniji rad. No, nije uspjelo. Vidaković kaže da je danas teško okupiti ljude, jer vlada veliko nepovjerenje i teško da bi se time, po njegovom mišljenju, nešto bitnije promijenilo. Također, poslao je poruku svim mladim ljudima koji imaju želju baviti se poljoprivredom i stočarstvom:
»Ako nemaju dobar novčanik i ako ne vole poljoprivredu, neka ne kreću u taj posao. Ovaj posao moraš voljeti i biti uporan da bi opstao u njemu. Šutiš, radiš i i uvijek se nešto čeka. Kada posiješ, čekaš kakav će biti rod i hoće li biti bolja cijena stoke. Nadam se nekim boljim vremenima za poljoprivrednike i stočare. Ja od svog posla neću odustati i borit ću se do kraja«, završava Željko.
A da ima nade i da će u tome uspjeti, uvjerili smo se na licu mjestu. Šestogodišnji sin Milan u svakom poslu je uz svoga oca, kako prilikom hranjenja stoke tako i u obradi zemljišta. Iako je još mali, kaže da mu je želja naslijediti posao svoga oca i da ostane živjeti i raditi u svom selu.
S. D.