Arhiv tekstova

Zlatibore, oprosti

Bilo je to sasvim drugačije putovanje, ali prije svega želim ovogodišnji ljetni zapis s terena početi isprikom. Ispričavam Jadranu i njegovoj najljepšoj obali što se ove godine nismo susreli. Jednostavno nije bilo do mene i sigurna sam da ćemo to nadoknaditi.
Druga isprika ide Zlatiboru zbog toga što sam ga podcjenjila, što ga nisam željela i što sam ga u početku osudila zbog toga što je prirodu pretvorio u beton i poremetio ljepote prostranstva.

Neobičnost putovanja

Koliko ljudi, toliko ćudi, ali i toliko različitih stilova putovanja. Prije ovoga nisam razmišljala o tome, jer sam uglavnom putovala s ljudima poput sebe. Međutim, ovoga puta putovala sam s prijateljicom koja nosi haljine u planine umjesto tenisica, koja mjesto za šetnju bira ne zbog visina, izvora i vidikovaca već atrakcije i pogodnosti fotografiranja. Oblačno nebo, ako može biti plavo, zatim natopljeno nabujalim oblacima, mekom travom, poljima cvijeća, zalascima sunca, kišom, vrhovima, za mene je sve poprimilo drugačiji oblik.
Nikad mi fotografije nisu bile primarne i nikada nisu činile neobičnost mog putovanja, sve do sada. I zato želim ovom zapisu dati drugačiju dimenziju i obogatiti ga pričom kroz slike. 
Prva neobičnost, i svakako najveća, je ta da sam u nekim danima, na našim izletima i ja dobijala lokaciju za fotografiju i haljinu koja ide uz nju. Nisam dobra u poziranju, a haljine da ne spominjem jer svi koji me znaju znaju da uvijek prije biram tenisice. Naravno, volim ja i haljine ali ih nikada ne bih ponijela na planinarenje. Ali evo mene, u prekrasnoj žutoj haljini, na rijeci Crni Rzav. (fotografija broj 1)

Vrh Čigota

Odijevanje u haljine i fotografiranje bio je samo dio kompromisa i eksperimentiranja, a osvajanje vrhova je bilo za moju dušu. Jedno popodne sam odvojila za osvajanje vrha Čigota, trećeg po visini na Zlatiboru, a prvog vrha kojeg sam osvajala sama. Nevjerojatno je lijepo sam hodati prostranstvima, zabitima prirode, susretati stada divljih konja, svladavati uspone i strahove. Koliko god pitoma priroda oko vas, normalno je suočiti se s neutemeljenim i utemeljenim strahovima koje vam donosi samoća u divljinama. Neopisivo je i divno bojati se, biti mali pred prirodom i taj osjećaj nije proistekao u odnosu na 1.422 metra nadmorske visine, na koliko se nalazi vrh Čigota, i nije proistekao u odnosu na 22 metra visok vodopad u Gostilju koji smo obišli, ali svi oni jesu tome pridonijeli. Tome su svakako pridonijeli i susreti ljudi na ovim lokacijama, njihova običnost i njihova nebitnost.  
Ne znam što se dogodilo sa mnom na Zlatiboru, ali volim sve to. Plan je bio održati kontinuitet treninga i trčati u dosadašnjim terminima za treninge. Tako su ponedjeljak, srijeda i petak mirisali na tenisice.  Takav plan je do sada često na odmorima padao u vodu, međutim, ovog puta se dogodilo to da sam ja jedva čekala jutarnji alarm i trenutak u kojem se vijam s prostranstvima, trenutak u kojem upoznajem Zlatibor dok svi spavaju, samo životinje i ja i taj neki fini ritam jutarnjeg džoginga. Kadrovi koji su mi se ređali pred očima mi neće izbljedjeti i neće mi dati mira dokle god opet ne odem, a koliko je to sve bilo inspirativno svjedoči i moja potreba da fotografiram taj jutarnji mir. 
Ovo putovanje naučilo me je svemu: da mogu pogrešno procijeniti prirodu i podcijeniti njezine ljepote, da imam modela u sebi, da i ja uživam u trčanju, ali prije svega da sam sebi prekrasno društvo. Zlatibore, pričekaj me jer sigurno ću opet doći.
Gorana Koporan