Arhiv tekstova
Kiđoš
Cijeli istočni atar Berega pod jakom je dominacijom Kiđoša. Tako je to bilo oduvijek. Svjedok je tome ne samo krivudavi tok ove rijeke, danas reguliran i potpuno prilagođen svrsi odvodnjavanja, i dalje teško predvidiv, nego i hidrografska prošlost ove rijeke i način na koji su se ljudi iz Berega prilagođavali na nju i živjeli sa njome. Svjedok su tome i mnogobrojni odsječeni dijelovi korita ove riječice, njezini izlijevi i obalne močvare. Nastali su upravo zbog krivudanja Kiđoša i potrebe da se ono obuzda, kako atari u slivu rijeke ne bi bili plavljeni. U tome se gotovo potpuno uspjelo hidroinženjerskim radovima koji su obavljani u posljednjih stotinjak godina, naročito nakon formiranja kiđoške vodne zadruge. Tok je danas reguliran, obale postale gotovo okomite, a staze za pristup strojevima u slučajevima kada je potrebna obrana od poplava se redovito održavaju. Ipak, Kiđoš s vremena na vrijeme i dalje iznenađuje obilnim količinama vode koje donosi. Time u čudu ostavlja sve one koji tvrde da mala rječica s izdanima iz bačkog pijeska i prapora nema ozbiljniju snagu.
Što može dati močvara?
Bereški istočni atar je, barem tijekom XIX. i prve polovice XX. Stoljeća, bio pun salaša (po rekonstrukciji bilo ih je 25 do 30), u velikoj mjeri postavljenih upravo na rubovima poplavnoga područja Kiđoša, sve do granica atara s Rastinom, Gakovom i Kolutom. Svi do jednoga nestali su tijekom poslijeratnih komasacija u bereškoj katastarskoj općini, od kojih je posljednja završena 1984. godine. Tada je veliki broj parcela dobio nove vlasnike, a nekada male parcele su se izgubile spajanjem u veće. Građevine, često vrlo trošne, i najčešće samo privremene, nestale su, a o njihovim mjestima danas svjedoče samo pojedinačna stabla na lenijama, ili sada već vrlo rijetki ostaci cigala.
Stanovnici salaša, ali i ostali privremeni stanovnici pokraj obala, primjerice lubeničari, imali su ogromne koristi od Kiđoša i razvijali iznimne načine kako ih najbolje iskoristiti. To se u prvom redu odnosi na koristi od ribe i divljači, te od vegetacije. Trska se redovito sjekla i u snopovima i zaprežnim kolima donosila u selo, a otkupno mjesto bilo je na željezničkom kolodvoru. Mjesta za sječu su morala biti očišćena od stare trske, kako bi jednogodišnje stabljike bile bez korova i drugih primjesa. Trska je klasičan građevinski materijal, nekada masovno korišten za pokrivanje krovova, te za pojedine faze izgradnje kuća od naboja, a danas iznimno cijenjen za izradu štukatura. Toplinski je izolator, zbog zraka koji se zadržava u unutrašnjosti suhih stabljika. Raste na obodima plitkih močvara i bara. Druga močvarna biljka, koja raste u dijelovima bara koja su stalno pod vodom, je rogoz. Za njegovu sječu bilo je potrebno sačekati duboku zimu, budući da se često siječe s leda. Skladištio se u manjim snopovima i koristio za iznimno veliki broj kućanskih i poljoprivrednih potreba, napose od strane vještih obrtničara: za vezivanje snopova (posebice sirka, koji je u Beregu bio vrlo unosna kultura 1970-ih i 1980-ih godina), kukuružnjaka, konoplje, za izradu saćurica, cegera, asura, košnica, pa i složenijih stolarskih objekata, kao što su stolice. Na obodima kiđoških mlaka raste i dalje vrba rakita, u Beregu poznata i kao siba, čija su se prava, čvrsta i relativno kratka stabla koristila za izradu držalja vila, grabulja, motika, lopata, za motke, potpornike i kočeve različitih primjena. Druga opcija bila je bazga, a ponekad i jasen. Obode kiđoških voda krasila je i prutna vrba, također široke obrtničke primjene u košaraškom zanatu. Najbolja staništa prutne vrbe morala su također biti održavana da bi dala uspravne i čvrste stabljike koje se ne granaju. Na tome i danas povremeno radi mladi i vješti Vlatko Krizmanić, član HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević. Bijela vrba se, s druge strane, koristila za zabavu, za izradu fišćoka. Vodenu vegetaciju je na pojedinim mjestima smjenjivala travnata – pokraj Kiđoša je mjestimično bilo livada košanica na kojima je, što sada izgleda kao ribička priča, i ovaj dopisnik naučio koristiti kosu, vodir i kamenu gladaricu, lijepih dana 1990-ih godina sa svojim starim Grgom Tucakovim.
Mlàke
Sve to davao je, a mnogo toga i danas daje Kiđoš i njegove mlake – plitke, djelomice poplavne bare u poplavnom području ove rječice s uglavnom malom površinom otvorene vode i velikom površinom preraslom vodenim biljkama. I dalje se koriste nazivi tri velike mlake. Škrebina mlaka nalazi se uz samu granicu s Mađarskom, Koprcova mlaka je na lijevoj obali Kiđoša, naspram prihvatilišta za fazane, a Škrebina mlaka podno prapornoga uzvišenja Baćan čija je nadmorska vidina 85,9 m. Ne znamo tko su bile osobe čiji nadimci su bili Edika i Škreba, no znamo da dio bereške familije Lerić ima nadimak Koprc(anovi). Vrlo je moguće da su salaši osoba koje su nosile te nadimke bili smješteni na njihovim rubovima. Za neke povijesno poznate lokalitete, kao što su Mironićka pustara (definitivno postojala i bila naseljena u XIX. stoljeću), te Godečevo danas nema među Berešcima spomena.
Mlake su rijetko životvorni prostori i zbog mikroklime koju stvaraju: jutarnja rosa vrlo je pogodovala uzgoju lubenica i konoplje. Na fotografiji s njive pokraj jedne od mlaka, vide se Marica i Grga Tucakov, koji su fotografirani 5. rujna 1969. godine sa svojim malim rođacima. Tucakovi (u Beregu: Sudarovi) su uzgajali lubenice i konoplju, a na slici se vidi, u rukama djece i rogoz – sve što je tada dobro rodilo zahvaljujući mlakama. Imali su trščanu kolebu u kojoj su mogle spavati dvije osobe, a na polju lubenica stalno su stražarila dva takse. Sezona branja (nekalemljenih) lubenica započinjala je tek početkom kolovoza, i protezala se do kraja rujna, no boravak na njivi se protezao kroz veći dio ljeta, jer su tu boravili i njihovi sinovi Marin i Josip. Tu su primali i goste »vikendaše«, naročito često Marijinog brata Matiju Katačića koji je sa suprugom Dragicom i sinovima Mariom i Josipom dolazio ljeti iz Zagreba, gdje je obitelj Katačić stanovala. Takva kiđoška idila bila je prisutna i na ostalim salašima i čuvalištima lubenica.
Kako sačuvati vezu Berežaca i njihove prirode? Izgleda da će ona bivati napadnuta u predstojećim vremenima, no, za razliku od ranijih napada, svijest o značaju prirode bi morala biti jača od letargije i prepuštanja bereške prirode »višim sferama«. Definitivno je da dobar dio bereškoga atara nije osobno vlasništvo stanovnika sela. Ipak, oni na njega polažu prirodno pravo kao tradicijski korisnici prostora i njihov glas ne bi smio biti zatomljen. Svjedoci smo da su zbog jasnih potreba za korištenjem prirodnih bogatstava od interesa za zajednicu u nedalekome Monoštoru potezani i međudržavni mehanizmi. Interes je Berega opstanak njegove Piskulje, šume, Bajskog kanala i Kiđoša i mogućnost da se od suživota Berega i prirode sačini isplativa priča. Samo neka to bude čim prije!
(kraj)
M. Tucakov
