Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Gašenje javnosti

Biro za društvena istraživanja (BIRODI) je »think-thank« organizacija u području društvenih i političkih znanosti, koja provodi primijenjena istraživanja, analizira, predlaže i provodi održiva rješenja u okviru javnog, civilnog i komercijalnog dijela društva. Zalaže se da društvena istraživanja budu u funkciji monitoringa, evaluacije i kreiranja društvenog razvoja; za društvo čiji se razvoj kreira na osnovama teorijskih i empirijskih dostignuća društvenih nauka i za društvo održivog demokratskog, socijalno, ekonomskog, pravičnog razvoja, navodi se na sajtu ove nevladine organizacije.
Sociolog Zoran Gavrilović, glavni istraživač u ovoj organizaciji, je nedavno objavio publikaciju pod nazivom Industrija populizma, u kojoj su objavljeni rezultati monitoringa izvještavanja u centralnim informativnim emisijama koje se emitiraju na šest televizija u Srbiji u razdoblju od prethodnih osam godina.
U publikaciji je na temelju provedenih aktivnosti prezentiranog istraživačkog materijala i nalaza prezentiran i teorijski model medijskog sustava Srbije, čije su osnove postavljene već nakon prvog monitoringa koji je proveden 2012. godine. 
Publikacija Industrija populizma je, kako se navodi na sajtu ove organizacije, »još jedan naš doprinos sagledavanju okruženja u kojima funkcioniraju mediji i medijski radnici u Srbiji. Publikacija, koja je dostupna na sajtu ove organizacije, je nastala u okviru projekta »Fostering Objective and Professional Reporting«, koji je podržan od strane National Endowment for Democracy (NED). Sa Zoranom Gavrilovićem smo razgovarali o nalazima i implikacijama ovog osmogodišnjeg istraživanja na medijski sustav u Srbiji.
Nedavno ste objavili publikaciju pod nazivom Industrija populizma, u kojoj su sumirani rezultati osmogodišnjeg monitoringa prije svega centralnih informativnih emisija na pet televizija s nacionalnom pokrivenošću RTS, Pink, Prva, Happy, B92 i na kablovskoj televiziji N 1. Koji su glavni nalazi istraživanja? 
Glavni nalaz istraživanja je da su televizije s nacionalnom pokrivenošću u većoj ili manjoj mjeri instrumenti vlasti za kreiranje njenog legitimiteta, odnosno kulta ličnosti vladara koji je njen simbol – Aleksandra Vučića. Mediji to rade kroz promociju i propagandu onoga što vlast radi, a nerijetko, u čemu TV Pink prednjači, i kroz medijsku odmazdu prema kritičarima vlasti, koji nisu uvijek dio oporbenih stranaka i pokreta. Stvoren je ambijent u kojem se na dnevnom nivou krši Ustav Srbije, točnije član 51, koji građanima Srbije garantira pravo na istinito, blagovremeno, točno i objektivno informiranje. Odgovornost za ovakvo stanje se nalazi u (ne)radu Regulatornog tela za elektronske medije i RTS-a kao javnog servisa, koji trebaju biti svojevrsna »kičma javnosti« omogućivši prostor ne samo za infomiranje građana već i za debatu o svim relevatnim temama, akterima i procesima u društvu. Umjesto toga, mi danas u Srbiji imamo gašenje javnosti i medijski lov na kritičare vlasti.
Uveli ste pojam »funkcionarska kampanja« 2012. godine, koji je sada ušao u redovitu analizu izbornih kampanja. Što je funkcionarska kampanja i kako se kretala svih ovih godina?
Funkcionarska kampanja je fenomen koji odslikava promociju javnih funkcionara što tijekom, što van izbornog perioda, kada se nerijetko krše Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, članci 27. i 29. Konkretno, radi se o zloupotrebama javnih događaja od strane javnog funkcionara za potrebe promocije svoje političke stranke. Od 2012. godine ovaj fenomen je u porastu, ali se smanjuje broj funkcionara koji su u prilici baviti se funkcionarskom kampanjom. Predsjednik Srbije, koji je ujedno i predsjednik Srpske napredne stranke, najviše koristi funkcionarsku kampanju kršeći članak 27. Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije. Primjer za to je kampanja »Budućnost Srbije« koja je predsjedniku Srbije omogućila promovirati rad Vlade koju u Skupštini Srbije podržava većina iz redova stranke čiji je on predsjednik.
Ustanovili ste medijsku matricu centralnih informativnih emisija – dnevnika. Što je karakterizira?
Medijska matrica centralnih informativih emisija koju smo utvrdili 2012. godine i potvrdili u osmogodišnjem monitoringu govori u prilog tezi o etatiziranim televizijama s nacionalnom pokrivenošću, iako se radi o četiri televizije u privatnom vlasništvu. Konkretno, ustanovili smo da postoji jedna te ista »modla« izvještavanja u svih pet centralnih dnevnika na način da su predstavnici vlasti pozitivno predstavljeni, da su glavne teme one koje vlast (ne)posredno odluči, da se o »vječitim« neprijateljima uglavnom negativno i malo izvještava i da je prisutan svojevrsni banalni nacionalizam u izvještavanju o kulturi i sportu.
Polazeći od toga tko su akteri medijskih priloga utvrdili ste da se medijski prostor može podijeliti na sustavni, alternativni i isključeni. Tko su glavni akteri u ova tri medijska prostora?
U sustavnom dijelu dominiraju mediji i u njima akteri iz vlasti i vladajuće partije sa svojom »državnom i partijskom poslugom« u kojima se o vlasti pozitivno izvještava. U isključenom dijelu se nalazi, paradoksalno, apolitizirano građanstvo, koje je okrenuto sebi i preživljavanju, koje niti ima interesa, a ni vremena informirati se i dublje ulaziti u političku svakodnevicu. I na kraju, alternativni dio medijskog dijela čine slobodni mediji i »džepovi kritičke javnosti« koji pokušavaju očuvati javnost koja je na udaru dobro organiziranih botovskih jedinica. 
Gdje se nalaze nacionalne manjine u medijskom prostoru?
Ako gledate iz vizure televizija koje BIRODI promatra, one skoro da ne postoje. Ovo važi ne samo za izborni period kada se desi da se netko od političkih predstavnika stranaka nacionalnih manjina »provuče« u okviru izbornog programa, ovo važi i za izvanizborni period kada se o životu nacionanih manjina u Srbiji na televizijama s nacionalnom pokrivenošću ne izvještava. Za razliku od Vojvodine, gdje RTV Vojvodina ima programe na jezicima manjina, situacija južno od Beograda je jako loša. Naime, reakcija na odsustvo sadržaja o nacionalnim manjinama na televizijama s nacionalnom frekvencijom je nastanak lokalnih etno-nacionalnih medija koji se okreću svojoj nacionalnoj zajednici, što stvara svojevrsno medijsko zatvaranje i sprječava međunacionalni dijalog. Tako Srbija u medijskom dijelu postaje konfederacija etnonacionalizama što pomaže nacionalističkim diskursima, a što je u suprotnosti s građanskim konceptom nacije i ustavnog patriotizma što bi trebalo karakterizirati državu koja je bar na papiru kandidat za člana za EU.  
Prema vašoj klasifikaciji, mediji u Srbiji se mogu podijeliti na one koji služe informiranju, analiziranju, zapitkivanju i držanju vlasti odgovornom i one koji su u funkciji promocije, zabave, propagande i odmazde. Koji mediji dominiraju danas u Srbiji?
Medijskim prostorom Srbije dominiraju mediji koje smo definirali kao promoteri i propagandisti. Oni prije svega promoviraju vlast, ali ono što ona radi i one koji takvu vlast podržavaju. Valja istaći da se TV Pink latio medijskog etiketiranja i negativnog izvještavanja i predstavljanja kritičara vlasti, prije svega predsjednika Srbije i SNS-a Aleksandra Vučića.
Tko ima koristi od ovakvih medija kakvi su većinom danas u Srbiji?
Vjerujem da od ovih medija nema nitko korist. Čak i oni koji misle da im ovakvi mediji koriste u očuvanju vlasti, oni gube iz vida da će ovi mediji kada oni odu s vlasti biti predmet »medijske šikane«. Radi se o jednoj vrsti medijsko-reketaškog novinarstva koje se svakoj vlasti stavlja na uslugu. Pitanje je samo hoće li vlast takve medije staviti u svoju funkciju.  
A tko trpi najveću štetu?
Štetu prije svega trpi javnost u Srbiji koja je uskraćena za odgovarajuće informacije, ali i debatu koja je osnov demokratskog društva. Gubitnici su i novinari, jer ovakvi mediji pomažu proces deprofesionalizacije novinarske profesije. To se najbolje vidi u činjenici da novinarima postaju osobe koje nemaju odgovarajuća stručna znanja, a pri tome nisu spremne poštovati Kodeks novinara Srbije. Ovo za posljedicu ima da se na tržištu novinara pojavljuju i spuštaju cijenu rada osobe koje novinari nisu, ali rade posao novinara.
Na pojedinim televizijama u jutarnjim i drugim programima svakodnevno se blate i ocrnjuju susjedne države i narodi. Kome je to potrebno i kakve posljedice će imati na mlade generacije i generalno javnost?
Kao što je rečeno, mediji u Srbiji su istrument u rukama vladinih funkcionera. Oni svojim narativom odražavaju vladinu (stvarnu) politiku. Nažalost, retorika rata i sukoba još uvek živi u medijima kada je to vlasti potrebno da prikrije one probleme koji su građanima bitniji za njihovu svakodnevicu. Svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije imaju svoje traume. »Igranje« s tim traumama se odigrava tako što se svoj narod stavlja u ulogu žrtve, a političari u ulogu mesije i spasitelja, dok se onaj drugi narod postavlja u ulogu dželata. Ovo je opaka »igra«, jer ona daje pravo žrtvi da postane ostvetnik. Zato je potrebna inicijativa koja će prekinuti ovaj dio rata, tj. Medijski rat koji još uvek traje. Posljedice mogu biti pogubne. Tko ne vjeruje neka pročita studije Rat je počeo u Maksimiru i Mediji i rat, čiji su autori sociolozi iz Hrvatske i Srbije. Paradoksalno, u situaciji demografskog pražnjenja ovog dijela Europe, kada sve više jedni drugima trebamo, kada postajemo međuovisni, mi imamo produženje Medijskog rata. Zato je bitno da se podrže incijative koje govore o jeziku mira. BIRODI će u tom pothvatu sudjelovati tako što će bilježiti jezik sukoba i jezik mira i suradnje između ova dva naroda. 
Kako je moguće da se tolerira govor mržnje u medijima? Na primjer, za Hrvate se konstantno piše i govori da su ustaše i nikom ništa. Tko bi trebao reagirati i zašto ne reagira?
 Moguće je ne samo zato što imate medije koji gaje konfliktne narative već i kada nemate vladavinu prava, koja podrazumijeva da javni tužitelji kada čuju, vide ili pročitaju sadržaj koji je protivan zakonu postupe i sankcioniraju govor mržnje i etiketiranja. Upravo sankcioniranje od strane tužilaštva, uz sakcioniranje od strane REM-a, ali i novinarskih udruga je način da se ova pošast zaustavi. Lijenost prije svega, ali i nemiješanje u svoj opis posla je glavni generator za nepostupanje u slučaju kada se pojavi i ova vrsta govora mržnje, što dodatno umanjuje ne samo povjerenje u državu već i stav da ona kao takva postoji u Srbiji. 
Javnost dijelite na hibridnu, pasivnu i aktivnu. Koje su njihove karakteristike?
U posljednjih nekoliko godina vladajuća stranka je razvila sustav botova, tj. umjetnu javnost koja ima zadatak praviti legitimitet vlasti, odnosno utjecati na stvaranje pozitivne slike u javnosti, ali po potrebi i izvršiti medijske odmazde prema kritičarima vlasti. Tu vrstu umjetne javnosti zovemo hibridnom. Nasuprot nje je aktvini dio javnosti koji je na margini društva. On pokušava javnim djelovanjem biti glasnik građana i kontrolor vlasti i zbog toga je predmet medijske odmazde, medija bliskih vlasti i botova. Najveći dio građana sjedi po strani, gleda svoja posla i time sebe svrstava u pasivnu javnost koja sebe depolitizira, odnosno idiotizira, kako bi to rekao Aristotel, time što se isključuje iz političkog života.
Prema rezultatima vašeg istraživanja stav političara dominira u argumentaciji aktera medijskih priloga, dok je činjenica i podataka deset puta manje, a stavova stručnjaka dvadeset puta manje. Što to govori o današnjem novinarstvu?
Govori da su novinari držači mikrofona u prilozima gdje javni funkcionari promoviraju sebe. To je ujedno indikator već pomenute novinarske deprofesionalizacije, u društvu neuspjele (medijske) tranzicije u kojem su mediji sredstvo promocije, propagande i odmazde, a ne analize, istraživanja i debatiranja, u kojem se od novinara pravi PR, jer su većina katedri novinarstva i žurnalistike postale katedre za komunikologiju. 
U analizi navodite da su na javnom informativnom servisu (RTS-u) predstavnici stranaka nacionalnih manjina »cenzurirani«. Što to znači »u prijevodu« – za javni servis, za pripadnike manjina, za društvo u cjelini?
Naš monitoring bilježi izostanak priloga o životu nacionalnih manjina na televizijama s nacionalnom pokrivenošću. Negdje postoji stav da nacionalne manjine žive u Vojvodini, a TV Vojvodina ima svoje manjinske programe i to je sasvim dovoljno, zaboravljajući da najveći broj manjina živi južno od Beograda. Posljedica ovakvog stanja je okretanje manjina samih sebi i samoinformiranje čime opada potencijal za međunacionalne dijaloge kako na relaciji najveći narod s nacionalnim manjinama, tako i među manjinama. Srbija sama postaje žrtva svog odnosa prema medijskom položaju nacionalnih manjina, jer stvara uvjete za etno-nacionalnu konfederalizaciju Srbije, gdje je suvremeni Patent s mađarskom nacionalnom manjinom prvi od potencijalno mnogo mogućih kako bi se uredila ne samo medijska politika prema nacionalim manjinama u Srbiji.
Preporučili ste Regulatornoj agenciji za elektroničke medije (REM) da u skladu sa Zakonom o elektroničkim medijima osigura zakonitost u radu RTS-a i TV Pinka na način da se uspostavi vremenski i tonalitetski balans u izvještavanju o svim relevantnim političkim akterima u informativnim emisijama. Je li preporuka provedena?
Ne, preporuka nije provedena i ako je ona dio ODIHR-ovih (Ured za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a) dokumenata, na kojima ni sam ODIHR ne inzistira. REM je uspostavio svoju metodologiju koja je imala za cilj pokazati ono što je sama vlast željela, a to je da postoji medijski diverzitet, odnosno da je oporba bila dovoljno prisutna. Paradoksalno, metodologija koju je BIRODI predložio je utvrdila male pomake, prije svega manje pozitivnog izvještavanja o Aleksandru Vučiću, dok metodologija koju je REM predložio i koristio to nije mogla konstatirati.
Napravili ste i usporednu analizu 2017. i 2019. Koji su glavni nalazi?
Nalaz je ove usporedbe da, nezavisno od vremena monitoriga, pravilnosti koje su uspostavljene 2016. godine tijekom parlamentarnih izbora i dalje žive. Vlast, odnosno Aleksandar Vučić, je dominirajući akter i pozitivno predstavljen, dok je oporba malo ili nimalo predstavljena, izuzev TV Pinka gdje je nešto više, ali negativno predstavljena. 
Radili ste i predizborni monitoring posljednjih izbora. Koji su tu glavni nalazi?
Monitoring ovih izbora smo radili u dvije faze, prije i poslije proglašenja izvanrednog stanja. Općenito, imali smo dominaciju Aleksandra Vučića kao nositelja liste njegove stranke i ako je istovremeno bio i predsjednik Republike. Postotak pozitivnog izvještavanja je opao u odnosu na 2017. što treba zahvaliti pregovorima koji su vođeni uz posredovanje Europskog parlamenta, što se može tumačiti da vlast utječe na medije, jer je željela pokazati kako su se uvjeti malo promijenili. Oporba koja je sudjelovala na izborima i ona koja je bojkotirala ostala je po strani kao i na dosadašnjim izborima i po pitanju vremena i po pitanju tonaliteta izvještavanja, ako se izuzme izborna kronika u kojoj je bio prisutan fenomen Partijskih kamera. Naime, izborne liste su bile u prilici da televizijama dostave svoje PR sadržaje koje su one emitirale i time kršile zakon i Kodeks novinara Srbije. BIRODI je na to ukazao, a inicijativu da se to prekine je prihvatila samo N1.
Oporba tvrdi kako su mediji pristrasni i neslobodni dok drugi tvrde kako svatko može birati koji medij će gledati i da privatni mediji mogu sami kreirati program kako žele. Kakvo Vi vidite ove argumente?
Zakon o elektroničkim medijima i Kodeks novinara Srbije ne poznaju podjelu emitera na javne i privatne, odnoso REM mora poštovati Zakon o elektroničkim medijima kada netko prekši zakon neovisno od tipa vlasništva. Monitoring BIRODI pokazuje da su sve TV s nacionalnom pokrivenošću kršile Zakon o elektroničkim medijima i Zakon o oglašavanju. REM nije odgovorio na naše predstavke. Posljednja informacija od prije tri tjedna je da su »u radu«. 
Uspostavili ste kroz ova istraživanja »Barometar integriteta javnog mnijenja«. O čemu se radi?
Jedna od posljedica populizma u Srbiji je urušavanje javnosti, točnije apolitizacija građana, koji se svode na ljubitelje kulta političara, bilo da su na vlasti ili oporbi. Upravo iz tog razloga smo razvili Barometar kako bismo mjerili stanje političnosti u Srbiji. Nalazi iz 2019. godine govore o visoko apolitiziranoj javnosti koja traži političare s integritetom i stručnošću. Fine analize su pokazale da biračko tijelo SNS-a traži više od svih lidera s integritetom, dok biračko tijelo oporbe traži stručnjake s integritetom. Ova analiza je bila povod za hajku protiv BIRODI-ja koja traje više od godinu dana, a koja je počela s naslovne strane Politike iz pera predsjednika Srbije i Srpske napredne stranke.  
I na koncu zašto se ova publikacija zove Industrija populizma?
Istraživanja koja provodimo govore o prisutnosti populizma u Srbiji koji je alat vladanja. Iz naše vizure populizam je instrument očuvanja legitimiteta vlasti putem deinstitucionalizacije, departizacije, emocionalizacije odnosa vladara i publike, odnosno apolitizacije politike. Da bi takav taj istrument radio, mora postojati industrija medija koja je od vlasti kontrolirana i koja u tome pomaže. Industrija populizma je neprijatelj demokratske Srbije, integriteta njenih institucija i vladavine zakona. Ona od Srbije pravi (neo)feudalno društvo kojim vlada monarh i njegove suvremene velmože, među kojima značajnu ulogu imaju vlasnici medija. Takva Srbija zasigurno neće biti kadra da 2026. godine postane članica EU.  

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika