Arhiv tekstova

Marijine djevojke iz Starčeva

Seoske su zajednice prije Drugog svjetskog rata u nas još uvijek bile tradicionalnog tipa. Njihovi su žitelji strogo držali do pučkih običaja, vjere i baštine koju su im preci ostavili u naslijeđe. Život prosječnog pripadnika jedne takve društvene cjeline uglavnom je bio unaprijed poznat i podijeljen u nekoliko faza. Između tih stadija postojali su obredi prijelaza ceremonijalnog karaktera koji su označavali važne životne trenutke jedne osobe. Oni su najčešće bili vezani uz pripadnost određenoj dobnoj skupini. 
Status žene djevojka je tako dobivala nakon udaje. Period njezina djevojčenja nekada je trajao vrlo kratko. U vrijeme između dva svjetska rata starčevačke su Hrvatice vrlo rano stupale u brak. Često se događalo da se vjenčaju s tek navršenih 15 godina. Do tada je i propisani način odijevanja bio drukčiji. Udana žena morala je biti pokrivena, osobito u javnosti. Nekada su običaji u Starčevu nalagali da nevjesti dan poslije vjenčanja treba biti povezan rubac, a to se činilo na specifičan način uz pomoć malenog češlja i jastučića. Takvo se vezivanje nazivalo cop (njem. schopf). Djevojke su se, pak, mogle slobodno kretati i nepokrivene glave. 
No, ipak među banatskim je katolicima nekoć bila široko rasprostranjena tradicija koja je podrazumijevala da mlade članice marijanskih župnih udruga prigodom velikih vjerskih blagdana drže počasnu stražu kraj kipa Djevice Marije. U Starčevu je njezina statua bila postavljana na sredinu crkve, a oko nje su se smjenjivale djevojke odjenute u svečano ruho. Običaj su lokalni Hrvati preuzeli od podunavskih Nijemaca koji su im bili susjedi i rođaci. Susrećemo ga diljem nekadašnje Austro-Ugarske i čitave panonske regije u naseljima s većim udjelom njemačkoga življa. Pripadnice društva zvale su se Marijinim djevojkama (njem. Marienmädchen), a zbog specifične boje haljina hrvatski naziv glasio je devojke u belom. Na glavi su obvezno nosile pletene krune, a od ramena do suprotnog boka široke svijetloplave vrpce. Običaj je bio rezerviran za djevojčice i djevojke nakon primanja sakramenta prve svete pričesti, pa sve do pred udaju. Nekoliko starijih pobožnih žena poznate po imenu muterke imalo je dužnost brinuti o devojkama u belom kako bi bile pristojne, odjevene sukladno tradiciji i samim tim na dostojanstven način predstavljale Marijine stražarice. Zadaća ovih cura bila je da simbolički prikažu Gospinu nevinost, bezgrješnost i čistotu. Upravo se time može objasniti odabir boje nošnje kao i razlog zbog kojega nakon ulaska u brak više nisu mogle biti čuvarice kipa. 
Na fotografiji koja nam veoma vjerno dočarava izgled svečanog ruha koje su ove djevojke nosile pozira Milka Saborski iz Starčeva. Bila je kći jedinica Marka i Veronike Fronke, rođene Negovan. Rođena je 1925. godine, a već 1940. s 15 godina udala se za Števu Tonkovića (1920. – 1967.). Može se stoga zaključiti da je ova slika snimljena najviše godinu dana prije njihovog vjenčanja, a vjerojatno i skorije. Milka je sa suprugom živjela u svojoj roditeljskoj kući u današnjoj Ulici Ive Lole Ribara. Nažalost, veoma je rano ostala bez njega. Iznenada je preminuo u 47. godini. Bavio se ratarstvom kao i njegovi preci, ali je upamćen i kao sjajan igrač starčevačkog nogometnog kluba. Ona je, pak, doživjela duboku starost, umrla je 2017. zašavši u deseto desetljeće života. Odgojila je i na put izvela kći Anu i sina Josu. Oni sa sjetom čuvaju uspomenu na svoju majku, a samim time i na ovaj stari katolički običaj koji se od kraja četrdesetih godina prošloga stoljeća u Starčevu više ne prakticira.
Dalibor Mergel