Arhiv tekstova

Status hrvatske zajednice u Vojvodini na kraju XX. stoljeća

Politička stranka Demokratski savez Hrvata u Vojvodini osnovana je 1990. godine. Od tada je prošlo 30 godina. Kraj osamdesetih i početak devedesetih je vrijeme kada se u socijalističkim zemljama Europe urušavaju jednopartijski, nedemokratski, totalitarni sustavi i uvode višestranački. Već početkom 1990. godine jedna grupa nas Hrvata – Bunjevaca u Subotici prihvatila se političkog organiziranja Hrvata u Vojvodini. Nitko od nas nije imao nikakva iskustva u politici. Nitko od nas nije bio član Saveza komunista.
Rođeni u razdoblju oko Drugog svjetskog rata, odrastali u »novoj Jugoslaviji«, kroz školski sustav nismo imali prilike upoznati pravu istinu o našoj prošlosti, niti novijoj, niti starijoj, no istinu o sadašnjosti smo itekako iskusili. Pripadali smo onom dijelu naše generacije koji smo u obitelji čuli jedno, a u školi drugo. Za ilustraciju, u školi se nametao ateizam, a roditelji su nas odgajali u kršćanskom duhu; u bunjevačkim obiteljima se s ljubavlju njegovao ikavski govor koji se u školi ismijavao. O stradanjima koja su naši roditelji pretrpjeli nakon svršetka Drugog svjetskog rata, konfiskacijama, tzv. obavezama, zatvorima, a potiho smo od njih mogli čuti i »poio ga mrak«, roditelji su izbjegavali govoriti svojoj djeci. 
Komunistički sustav u kojemu smo živjeli nije bio po našoj mjeri i osjetili smo da je došao trenutak kada je potrebno zauzeti se za svoj narod. Osjetili smo to kao moralnu obvezu. Nadasve smo imali ljubavi prema svome »rodu« – kako se velikan bunjevačkih Hrvata Ivan Antunović obraćao Hrvatima – Bunjevcima u Bačkoj još u 19. stoljeću.
Bio sam član Predsjedništva stranke u prvom sazivu. Želim ovim redovima oteti zaboravu samo neka od očekivanja, razočaranja, strahova i općeg raspoloženja u hrvatskoj zajednici u ono vrijeme onako kako to vidim s ove vremenske distance.
Ovaj jubilej prigoda je prisjetiti se prvih početaka organiziranja Hrvata u Vojvodini, ne samo na političkoj razini nego i na svim drugim područjima relevantnim za opstanak jedne nacionalne zajednice – gospodarskom, kulturnom i ostalima. Smatrali smo da bez participacije u političkom životu nije moguće realizirati kolektivna prava naroda kojemu pripadamo i zato je prvi korak bio osnivanje nacionalne političke stranke u okviru koje će se oblikovati i ostvariti kolektivna prava hrvatske zajednice. Zaključili smo da je Vojvodina teritorijalna i politička jedinica u okviru koje se trebamo izboriti za postavljene ciljeve.
Prva zadaća koje smo se prihvatili bila je informirati se o tome što se uistinu događalo na ovim prostorima u turbulentnom dvadesetom stoljeću. Vjerodostojna su bila sjećanja još živih svjedoka koji su konačno dočekali vrijeme kada su smjeli progovoriti o onome o čemu su do tada morali šutjeti. Komunistički vlastodršci su nama koji nismo bili »podobni« vječito govorili: »nemojte se baviti politikom, vanjski i unutrašnji neprijatelji ne spavaju, samo vi mirno spavajte, mi vas čuvamo«. Nisu nas eliminirali samo iz politike nego i iz svih drugih područja života; društvenog, ekonomskog, kulturnog itd. U svemu tome smo bili limitirani. Promišljali smo o tome što smo u mogućnosti učiniti za svoj narod. Bili smo svjesni i ozbiljnosti situacije, težine, odgovornosti i veličine pothvata u koji se upuštamo.
Uslijedili su sastanci po kućama na kojima se raspravljalo o svim temama značajnim za očuvanje identiteta nacionalnih zajednica, posebice Hrvata u Vojvodini.
 Julije Skenderović