Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Izolacija, nekad i sad

Izolacija, ma koliko bila stvar individualnog doživljaja, je u biti neugodno stanje, a oni koji su bili u zatvoru možda bi o ovom pojmu najbolje mogli govoriti. Mogao bi o tome govoriti zacijelo i široki krug osoba koje su imale nesreću da mimo svoje volje iz raznoraznih razloga (nacija, rasa, vjera, jezik, tjelesni hendikep, seksualno opredjeljenje, svjetonazor, društveni status...) budu izolirani od većine, nerijetko zbog toga i ismijavane, prokazane pa i stigmatizirane. O izloaciji – i to nerijetko u usporednoj kombinaciji s pojmom zatvora, odnosno kućnoga pritvora – danas, međutim, svi govore, jer se u takvoj poziciji najveći broj ljudi realno i nalazi.
I ma koliko to, u manjoj ili većoj mjeri, opet bio globalni problem s kojim se svatko individualno nosi, kod ljudi s respektabilnim brojem godina postoji sjećanje na nešto što u nešto širem geografskom smislu (onom panonskom, recimo) ipak možemo podvesti pod pojam lokalnoga – život na salašu. Al’, baš onom »pravom«: na gredi, par stotina metara udaljenom od puta (naravno, »litnjeg«), okruženog jedino drvećem uz ogradu i dalje njivama. S ove vremenske distance, kako to već često biva, sjećanje na bezbrižne šezdesete, sedamdesete, pa donekle i osamdesete godine djeluju kao raj: nitko bez briga, svi opušteni i sretni. Čak i u siromaštvu. Ovakva slika i danas kod gradskog čovjeka budi čežnju za mirom i tjera u glavu idilične slike sklada s prirodom, spokoja i bezbrižnosti.
Ljudi sa salaša, onog maloprije opisanoga, prije 40-50 godina nisu imali niti struju, a u »shopping« su išli prema potrebi, obično jednom mjesečno kada su, umjesto u »cegeru«, iz dućana udaljenog i po dva-tri kilometra na seljačkim kolima ili na »špediteru« donosili ono najneophodnije: soli, »mašine« (šibice), »petrolina« i kvasa. Kruh, mast, meso i mesne prerađevine, »dunc« (kompot), »kiselo« (zimnica) ili pak vino sami su proizvodili, a sokovi, pivo, slatkiši i sve ostalo bez čega danas ne možemo bili su smatrani luksuzom, i to onim nepotrebnim. Današnji čovjek, posebno onaj u gradu, ima svega nabrojanog i još puno više drugoga, često i na bacanje. U čemu je, onda, razlika i zašto većina ljudi idealizira sliku u kojoj su resursi imutka ne tako davnoga doba dobrano ograničeni u odnosu na današnjicu? Pitanje je ovo čiji se odgovor već odavno u svakidašnjoj filozofiji svodi na zaključak da su se ljudi otuđili jedni od drugih, prije svega od svojih najbližih, u tolikoj mjeri da im tu duhovnu prazninu ne može popuniti nikakvo materijalno (blago)stanje.
Taj spoj, spoj sjećanja i sadašnjeg trenutka u kom se svi nalazimo vjerojatno na ovakvo razmišljanje nije potaknuo samo doljepotpisanoga. Situacija u kojoj smo se našli prinudno nas je funkcionalno približila životu salašara iz prošloga stoljeća i odjednom svela naše prohtjeve na one najosnovnije. Pa ipak, i u situaciji kada su nam »životni okviri« u priličnoj mjeri približeni, postoji velika razlika između »njih« i «nas«. Dok su oni danima opušteno nagađali tko je nepoznat prošao putom, mi i sada ulijećemo u gužvu prije policijskoga sata. Dok su oni dan rasporedili precizno poput japanske željeznice, mi u ovome trenutku ne znamo što ćemo s viškom vremena. Dok su oni odmor imali samo u stankama između dva posla, mi sada za poslom čeznemo. Dok su njima »socijalni kontakti« (gošćenje, »izlasci«...) bili stvar reda, nama su isti počeli nedostajati odmah nakon proglašenja izvanrednog stanja.
Što je, dakle, normalno u ovome ludilu i što nam je u njemu činiti? Prije svega, osvrnuti se oko sebe i (is)koristiti usporedne prednosti i jednoga i drugoga vremena. Iskoristiti, recimo, prednosti napredne tehnologije i kontakte s onima koji u ovome trenutku nisu s nama ostvarivati kada god to želimo. Sjetiti se, na primjer, da su društvene igre i durak i šickanje, a ne samo one koje postoje u virtaulnome svijetu. Biti zadovoljan time što nam prostorno i vremenski ograničeno kretanje (za sada) nije uskratilo niti jednu drugu mogućnost za nesmetano funkcioniranje kao što je to inače slučaj u drugim, mnogo ekstremnijim situacijama kada nema niti struje niti vode, a nisu sigurni niti kuća, pa ni vlastiti život (rat, poplava, zemljotres... sve od toga smo već proživjeli, a Zagrepčani, na žalost, i sada mogu svjedočiti o tome).
U čemu je, onda, osnovna razlika između njih nekada i nas danas? U tome, recimo, što salašari svojedobno isključenost iz društvenog života nisu doživljavali kao izolaciju nego kao slobodu. U tome, na primjer, što su se u obrnutom slučaju, u slučaju kada su duže izbivali sa salaša i ne baš svojom voljom bili u društvu velikog broja ljudi čak i njihova djeca (na ljetovanju, recimo) osjećali kao riba na suhom, željna uranjanja u vodu vlastite, kako se ono danas veli, »samoizolacije«. Konačno, budimo realni pa ustvrdimo da je situacija u kojoj ti je uskraćena sloboda kretanja itekako frustrirajuća i da upravo ta spoznaja otupljuje osjećaj zadovoljstva za sve naprijed rečene pogodnosti koje nisu uskraćene. Adaptacija na takvo stanje vjerojatno je i najteža, ali ne i neizdrživa. Napose ako se u obzir uzme osnovni cilj: izolacija je u ovakvim uvjetima jedini put ka slobodi.
Na koncu, kakve sve ovo veze ima s drugim licem Subotice? U biti – nikakve. Ako se zanemari činjenica da je i ovaj grad dio trenutne unificirane slike svijeta.
Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika