Arhiv tekstova

Ljubav jača od smrti

Obitelj Domić, suprug Davor, supruga Slobodanka, rođena Knežević, kći Marija i sin Luka po puno toga odudaraju od suvremenih obitelji. Po ponašanju, po otvorenosti, po međusobnom povjerenju, po lijepom kućnom odgoju pripadaju vremenima i običajima iz godina neke bliske ili manje bliske prošlosti. 

Terenac i prodavačica obuće

Pater familias Davor, umirovljenik, troši peto desetljeće života. Na čuđenje onih koji ga ne znaju, u mirovini, onoj bijednoj, invalidskoj, već je nekoliko godina. Od rane mladosti bio je uposlenik somborskog Signala, vodio je grupu terenaca na obilježavanju vodoravne signalizacije na prometnicama diljem države. Igrom sudbine u njegovoj grupi je radio i Slobodankin brat. Jednoga jutra, pri polasku na teren, svratili su u dom Kneževića na kavu. 
»Nisam se tada puno družila s njima, samo sam im skuhala kavu. Kad sam ugledala Davora, nešto me je, na prvu, ošinulo. Zbunila sam se i odmah izašla iz sobe u kojoj su pili kavu. Tek nakon bratovog povratka s terena pitala sam ga ima li taj momak curu, ili tako nešto. Kad sam čula da nema, sama sam sebi rekla da ću se udati za njega. Po bratu sam mu poručila da dođe u moju prodavaonicu na kavu. Došao je i tako je sve počelo. Bogami, išlo je i vrlo ubrzano. Već nakon tri tjedna, opet neuobičajeno, pitala sam ga bi li on mene ženio. Pristao je, ubrzo je uslijedila svadba, pa kroz par godina rodila nam se Marija, kasnije Luka. Davor je dobro zarađivao, nije bilo potrebe da se upošljavam, skrbila sam o kući i djeci. I danas kažem, oduvijek smo živjeli kao u bajci«, šeretski priča Slobodanka. 
»Nemam puno toga za dodati, Slobodanka je rječita i za mene. Danas me dulji razgovor zamara, pa je ona moj portparol«, dodaje Davor, grohotom se smijući. 
Ova obiteljska idila je trajala sve dok se nad Davora nije nadvio najcrnji mogući oblak.   

Ples na razmeđi života i smrti 

Na poslu kojega je neizmjerno volio Davor je platio danak bahatosti i pijanstvu nepoznatog vozača. »Bio sam uposlenik somborskog Signala. Radili smo na terenu u Beogradu, na Petlji, obilježavali smo horizontalnu signalizaciju. Zbog opterećenja prometom, beogradska policija nam je naložila da radove obavljamo noću. Nije bilo nikakvih problema dok jedne noći nepoznati vozač, kasnije se ispostavilo s brojem promila višestruko većim od dopuštenog i brzinom puno, puno većom od dopuštene, nije uletio u našu skupinu i razbacao nas na sve strane. U svemu sam najgore prošao. Odbačen sam s gornje razine petlje skroz u podnožje. Nisam nikako bio svjestan svojega stanja, tek mjesecima kasnije, iz pričanja kolega i medicinske dokumentacije, doznao sam koliko sam fraktura zadobio, koliko je bilo unutarnjih ozljeda. Pravo je čudo kako sam uopće i preživio«, staloženo priča Davor. 
Tih dana bio je gost crnih kronika skoro svih naših novina. Liječenje je bilo dugo i mukotrpno. U prvo vrijeme preživljavao je u umjetno izazvanoj komi, s neizvjesnim posljedicama, kako fizičkim, tako i mentalnim. Liječnici nisu mogli znati, prije svega, u kakvom će mu stanju biti mozak nakon buđenja iz kome. 
»Bili su mi to dani, slobodno mogu reći, najteži u životu. Živjela sam na relaciji Sonta – Beograd. Ni dana nisam mogla proživjeti, a da ne vidim Davora. Istina, kraj njega sam smjela biti svega pet minuta, ali nisam željela čak ni to propustiti. Valjda bih umrla od tuge ukoliko bi se probudio, a ja nisam uz njega. Davorov poslodavac u cijeloj situaciji se postavio maksimalno korektno. Djeci i meni nije smjelo ništa nedostajati, a na raspolaganje mi je stavio auto i šofera. Za to mu se nećemo moći nikada odužiti, pa je i danas veliki prijatelj naše obitelji i uvijek rado viđen gost u našem domu«, kroz suze se prisjeća Slobodanka. 

Oporavak

Nakon buđenja iz kome, počeo je dugi i komplicirani oporavak. Rehabilitacija, prvo u bolnici, kasnije u toplicama u Melencima, raznorazne vježbe kad je došao kući bile su njegov život u narednih nekoliko godina. 
»Bila sam stalno uz Davora, s nama su bili i naši kumovi Darko i Jasmina Nikolić i njihove cure. Davor je bio uporan, čak i uporniji nego što su liječnici i terapeuti očekivali. I napredovao je brže od očekivanoga. Pored vježbi, posvetio se prvo jednostavnijim, a kasnije i kompliciranijim poslovima u našoj kući. Uređenjue malog voćnjaka, dvorišta, pa i dijelova kuće, postupno je preuzimao i danas mu je to glavna zabava. A u svakom poslu je precizan, pa mu se ne usudim u puno toga ni petljati«, sjajnih očiju priča Slobodanka. 
Kad su prošla sva bolovanja, za Davora je počela nova borba. Medicinska struka ga je proglasila trajnim stopostotnim invalidom, potpuno nesposobnim za ikakav posao, slučajem za mirovinu. Komisije svih razina odbijale su njihove prijedloge. 
»Nisam sposoban čak ni za uredski posao, jer nisam u stanju niti dugo sjediti. Mogu jedino kombinirati šetnju, sjedenje i ležanje, ništa od toga predugo. Bio sam uporan i konačno sam se, nakon nekoliko godina, dokopao mirovine od 16.000 dinara. Sramota, više dobiju socijalni slučajevi, što nikada nisam želio biti«, ogorčeno priča Davor.

Djeca sportaši

Oboje djece povukli su Davorove sportske gene. Marija je vlasnik crnog pojasa u karateu, Luka je nogometaš i nogometni sudac. 
»U nogometnu školu sonćanskog Dinama otac me je upisao u 1. razredu osnovne škole. Tada je moja kuma Viktoria Nikolić već trenirala i to mi je bio najveći motiv i poticaj. Trener, profesor Goran Matić, vidio je u meni potencijal i forsirao me više od ostalih, što se i isplatilo. Kad je Viktoria počela suditi, prijavio sam se i ja za obuku, jer sam mislio, ukoliko ne uspijem u nogometu, uspjet ću u suđenju. Dobro mi ide, trenutačno sam na početku, a čim sam napunio 16 godina, registriran sam za sonćanski Dinamo«, kaže Luka. 
Marija je studentica prava u Novom Sadu. Njezin sport je karate. 
»Vjerovali ili ne, karateom sam se počela baviti još u dobi od tri godine, tada smo još živjeli u Somboru. To je trajalo kratko, do našeg preseljenja u Sontu. Kako sam postajala starija, shvatila sam da je to sport koji me najviše privlači i da se jedino u njemu pronalazim. Počela sam s treninzima 4. svibnja 2011. godine i bila sam vrlo uspješna. Redovito sam išla na natjecanja, propuštala sam ih jedino kad sam imala čvrst razlog za to. Na dan kada mi je bio prvi trening u Sonti, napisala sam na papir da neću odustati od karatea dok ne položim za crni pojas. Tako je i bilo, postigla sam svoj cilj u lipnju prošle godine. Za sve postignuto, pored svoje upornosti, zahvalna sam i svojem treneru, senseiju Tomislavu Matinu. S karateom namjeravam nastaviti čim mi obrazovne obveze budu dopustile«, završava priču Marija.
Ivan Andrašić