Arhiv tekstova

Ne podlijegati panici i glasinama

Izvanredna situacija koja je u nedjelju proglašena u Srbiji zbog svjetske epidemije prouzrokovane koronavirusom COVID 19 praćena je ne samo brigom za vlastito zdravlje i praktičnim problemima organizacije života u samoizolaciji već i brojnim psihološkim aspektima suočavanja s novonastalom situacijom. Osim straha, koji je normalno da se javlja u ovakvim situacijama, jedan od »pratitelja« epidemija jest i panični strah koji dovodi do nerazumnog i iracionalnog ponašanja koje samo otežava situaciju, kaže dr. sc. Žarko Trebješanin. U ovakvim situacijama nikako ne treba nasjedati glasinama, niti ih širiti; treba osmisliti vrijeme različitim aktivnostima ako ste u samoizolaciji i imati povjerenja u propisane mjere i provoditi ih, kaže profesor Trebješanin.

Koji su najvažniji psihološki aspekti epidemija, iz dosadašnjih iskustava, odnosno epidemija kojih je bilo i u prošlosti.
Jedan od najvažnijih aspekata je strah. I strah je sasvim normalna psihološka reakcija i normalno je da se javi. Međutim, kod epidemija nije tako rijetko da se javi panični strah. A panični strah ima suprotan efekt od onoga što je jedan normalan strah koji vas tjera da poduzmete hitne i cjelishodne mjere da se obranite od opasnosti. Kod paničnog straha jednostavno imate da se radi nerazumno, iracionalno i to onda u stvari samo otežava situaciju. Druga stvar koja je tu bitna je da se javljaju razne glasine i one se veoma brzo šire. Dakle, ako ljudi nemaju dovoljno informacija ili ako nemaju povjerenja u službene izvore onda prosto idu, kolaju razne glasine o tome da se nešto krije, da se ne zna točan broj koliko je zaraženih i mnogo toga drugog što onda dodatno zapravo sije paniku.
Kako Vam se čini, s obzirom na to da su u početku bile kontradiktorne poruke, u odnosu na sadašnju situaciju kada je proglašeno izvanredno stanje, ima li dovoljno povjerenja u aktualnu vlast da će se mjere i preporuke koje su donesene provesti na pravi način?
Da, u početku je bilo čak izrazito da se obezvrijedi, da se pokaže da to u stvari nije ništa pa se u tome pretjeralo. Tu su pravljene neke neukusne šale, pa je to stvorilo jedan sasvim pogrešan dojam da to nije ništa naročito »najsmješnij virus u povijesti«, pa se još dodavalo da smo mi eto poseban narod, pa genetika, pa »ne može nam nitko ništa« i to je stvorilo jedan pogrešan stav da se epidemija ignorira, što nije dobro. Uvijek je dobro biti oprezan pa makar bio i malo oprezniji nego da ne budete dovoljno oprezni. Jer onda upravo ta neopreznost i neodgovornost doprinosi širenju epidemije. Bit će, dakle, da su malo prokockali povjerenje jednim takvim pristupom na početku koji stvarno uopće ne priliči državnim tijelima. Međutim, sva sreća da se dosta brzo to promijenilo i da su se uozbiljili i poduzele mjere. I druga stvar: ljudi danas, mladi pogotovo, imaju dosta pouzdanih informacija iz različitih službenih svjetskih sajtova, tako da mogu tražiti različite izvore o tome što se događa i u drugim zemljama i da vide i druga iskustva i izvuku i neke zaključke. Jer, naravno, uvijek je dobro kada niste prvi i zaista najteže je bilo u Kini, ali je tu dobro bilo da su oni veoma disciplinirani. Međutim, vidjeli smo i što se događalo u Italiji i kako se virus brzo proširio kao požar. Naravno, uvijek je bolje učiti na tuđim greškama i vjerujem da će ove zaista oštre mjere, jer je proglašenje izvanrednog stanja jedna od najoštrijih mjera, uspjeti dosta suzbiti širenje epidemije i svesti je na minimum. Naravno, bit će toga još, ali nadam se da neće rasti onom brzinom kao u nekim drugim zemljama. 
Kakvo je Vaše povjerenje u naš zdravstveni sustav ako se epidemija značajno bude širila?
Ako bi to dalje raslo, nisam baš sasvim siguran. Jer, kao što svi znamo, naše zdravstvo je takvo da mi nemamo dovoljno liječnika ni za uobičajene uvjete i mislim da je bila loša politika zabrana zapošljavanja u zdravstvu. To nam se nije smjelo dogoditi. A drugo, i plaće su u zdravstvu, kako za liječnike opće prakse, tako i za specijaliste kao i za medicinske sestre dosta niske zbog čega su mnogi napustili zemlju. Tako da smo kadrovski osiromašeni, a i materijalno u cjelini tako da nisam baš siguran koliko sustav može odgovoriti na ove uvjete. Ali, nadam se da će ipak uspjeti da se makar kupi neophodnih medicinskih i zaštitnih sredstava koliko je potrebno. Uglavnom, na žalost, o zdravstvu političari počinju misliti tek kad se desi nešto ovakvo. 
Što biste preporučili pojedincima na individualnom planu, što mogu učiniti u ovoj situaciji?
Ono što je najbitnije jest da čovjek ostane dovoljno priseban, da ga ne zahvati panika, da ne postane lakovjeran i podlegne histeriji ili glasinama. Treba biti sumnjičav prema glasinama koje se šire preko društvenih mreža i ne treba širiti takve glasine, jer će se ljudi dodatno plašiti i neće se znati suočiti s onim što je realna opasnost. Vjerujem da će se ljudi postupno naviknuti na ovu situaciju. Na kraju krajeva, stariji ljudi su prošli različita izvanredna stanja od bombardiranja do ubojstva Đinđića. Znamo otprilike kako se treba ponašati u ovakvim situacijama.
Kako se trebaju ljudi koji su u karanteni i samoizolaciji ponašati, kako bi lakše podnijeli tu situaciju? 
To je naravno jedna dosta teška situacija, jer nije ni malo ugodno biti u karanteni, to je možda nešto najteže. Nešto je lakša samoizolacija, jer se ljudi nalaze u jednom poznatom ambijentu i na koncu može i obitelj pomoći. Ali, sigurno nije lako ljudima u karanteni koji su prije svega zabrinuti za svoje zdravlje, a onda su izolirani i na neki način kao da su obilježeni, kao nekada gubavci. Tu čovjek mora biti spreman ispuniti to vrijeme što, naravno, ovisi i od svake individue – hoće li gledati filmove ili televiziju, ili pročitati neku knjigu; netko drugi će spremati stan, svatko mora naći načina da taj život osmisli i prosto provede to vrijeme na jedna konstruktivni način. Najgore je samo ležati i misliti što će biti. I, naravno, važno je održavati socijalne kontakte, jer je uvijek bitno da je prisutan i netko drugi a to se danas može ostvariti i preko telefona, interneta i drugih sredstava komunikacije.