Arhiv tekstova
Neizvjesnost oko početka izlaženja novina
Dugo se nije znalo je li Ivan Antunović 1869. godine imao kakvu podršku iz viših crkvenih i političkih krugova za pokretanje Bunjevačkih i šokačkih novina. Povjesničari su nejasno pretpostavljali da je bio u kontaktu s đakovačkim biskupom i najistaknutijim vođom Hrvata Josipom Jurjem Strossmayerom, ali nije bilo jasno kada su se oni upoznali i je li đakovački biskup od početka podržavao Antunovićev pokret. Nedavno otkriveni povijesni izvori ipak dokazuju da 1869. godine Strossmayer još nije poznavao Antunovića, te da je kalački kanonik u svoju preporodnu borbu krenuo sâm, bez podrške iz viših crkvenih i političkih krugova.
Težak početak
Iz toga vremena prepričava se i događaj koji se dogodio u župnom dvoru crkve sv. Terezije u Subotici. Kanonik Antunović sazvao je u tome dvoru sastanak prvaka bunjevačkih Hrvata na kojemu je iznio svoju namjeru buđenja bunjevačkih i šokačkih Hrvata na prosvjetnom i kulturnom planu. Na sastanku su bili prisutni Ivan Probojčević, prepozit i župnik kao domaćin, zatim Boza Šarčević, Bariša Prćić, Filo Probojčević, Mate, Lajčo i Stipan Antunović, Vince i Franjo Somborčević i drugi. Antunović je tada pozvao navedene prvake da mu se pridruže u njegovim nastojanjima, ali na njegovo izlaganje odgovorio mu je odvjetnik Franjo Somborčević riječima: »Brate Ivo, zakasnio si se s tvojim pridlogom. Mi smo se već pomađarili«. Ostali prisutni pokazali su također kanoniku da nisu spremni sudjelovati u njegovom pokretu. To je izazvalo veliko Antunovićevo razočaranje, te je on tada Bozi Šarčeviću samo kratko rekao: »Ajde Bozo, mi smo naše svršili i nemamo ovdje ništa više da tražimo« i otišao.
Dakle, početni događaji nisu obećavali uspjeh. Štoviše, izgledalo je kao da Bunjevce i Šokce u Bačkoj definitivno čeka potpuna asimilacija. Osim toga, u Hrvatskoj javnost isprva uopće nije znala ni za Antunovića niti za njegov Poziv. Te činjenice otkrivaju ne samo položaj u kojem se Antunović nalazio 1869. godine nego i njegove karakterne osobine. Usprkos spoznaji da je u svojim nastojanjima bio usamljen, Antunović je karakterno bio snažan, smion i samouvjeren. Iako se u početku mogao uzdati samo u sebe, u Boga i u šačicu odanih mladića, bio je odlučan ostvariti ono što je naumio. Ubrzo se pokazalo da je ta njegova vjera u ideju koju je slijedio bila ispravna, jer je Poziv Bunjevcima i Šokcima objavljen 15. kolovoza 1869. ipak pao na plodno tlo.
Najvažniji uspjeh toga Poziva bio je u tome što je njime javnost u Hrvatskoj saznala za kanonika Antunovića i njegov narodni pokret u Bačkoj. Tako je za bunjevačkog kanonika saznao i biskup Strossmayer koji je ubrzo postao veliki Antunovićev zaštitnik i podupiratelj.
Hrvatska saznaje za Antunovićev pokret
Krajem 1869. u sisačkom listu Zatočnik objavljeno je nekoliko novinskih članaka o pokretanju Bunjevačkih i šokačkih novina. Ti članci ponajviše su vrijedni zato jer otkrivaju brojne činjenice o tome kako je hrvatska javnost upoznala Ivana Antunovića. Treba istaknuti da je Zatočnik bio zapravo glasilo biskupa Strossmayera i vodećih hrvatskih političara okupljenih oko njega, pa su zbog toga i članci objavljivani u tome listu imali naročitu političku težinu u to doba.
Prvi članak o Antunovićevom Pozivu pojavio se u Zatočniku tek dva mjeseca nakon njegova objavljivanja. Točnije, dana 23. listopada 1869. godine u uvodniku Zatočnika objavljen je članak pod naslovom Prosnutak Bunjevacah. Autor toga nepotpisanog članka (očigledno član uredništva) napisao je u njemu da je u Bačkoj kalački kanonik Antunović objavio Poziv kojim poziva bačke Bunjevce i Šokce na pokretanje vlastitih novina. Autor članka također je iskreno napisao da je o tome saznao čitajući u novosadskom srpskom listu Zastava. Drugim riječima, vijest o Antunovićevom Pozivu putovala je dva mjeseca do Hrvatske, a Antunović je u Trojednoj Kraljevini tada još uvijek bio veliki anonimus. Međutim, uredništvo Zatočnika odmah je podržalo inicijativu kanonika Antunovića, te je u istome članku autor napisao: »Zato zaklinjemo svim svetim hrvatske rodoljube neka podupru blagoslovljeni rad bunjevačkog patriote. Javljajmo mu se sa svih stranah pretplatami, koje će i onako biti neznatne. Od probudjenja Bunjevacah najveću korist crpit će hrvatski narod. S toga u pomoć, u pomoć! I perom i darom«.
Već tjedan dana kasnije u Zatočniku se ponovno pojavljuje članak o stanju u Bačkoj. Članak je nosio naslov Puca zora nad bunjevačkim zavičajem, a nepotpisani autor je sigurno opet bio netko iz uredništva lista. Iz toga članka hrvatska je javnost saznala da u Bačkoj »i njeki Bože Šarčević« namjerava pokrenuti list za Bunjevce. Taj »Bože Šarčević« bio je zapravo Ambrozije Boza Šarčević, bliski Antunovićev suradnik. Kasnije se ispostavilo da Boza Šarčević nije želio pokrenuti druge novine nego da je bio spreman sâm pokrenuti novine ako Antunović odustane, što ponovno otkriva tadašnju neinformiranost hrvatske javnosti o događajima u Bačkoj. Ovaj drugi članak objavljen u Zatočniku važan je i zato jer se u njemu spominje također da je 23. rujna grupa mladih intelektualaca iz Bačke objavila podršku Ivanu Antunoviću. Među potpisnicima toga pisma isticali su se tada još mladi pravnik Ago Mamužić i franjevac Stipan Vujević, a treba naglasiti da su to pismo podrške potpisali i neki Mađari koji očigledno u pokretanju bunjevačko-šokačkih novina nisu vidjeli nikakav pokušaj stvaranja secesionističke politike nego jednostavno želju bunjevačkih i šokačkih Hrvata da imaju novine na svom jeziku.
Strossmayerova potpora
O prilikama u razdoblju od kolovoza do prosinca 1869. godine svjedoči još jedan sačuvani povijesni izvor, točnije jedno pismo kanonika Nikole Voršaka. Naime, početkom zime 1869. godine kanonik Antunović otišao je na put u Rim te je tom prilikom posjetio Zavod sv. Jeronima, važnu hrvatsku katoličku instituciju u tome gradu. U Zavodu se susreo s kanonikom Nikolom Voršakom, bliskim Strossmayerovim suradnikom. Voršak je o tome obavijestio Franju Račkog, a iz njegova pisma mogu se otkriti neke vrlo važne činjenice koje svjedoče o okolnostima pokretanja Bunjevačkih i šokačkih novina. U tome pismu od 1. prosinca 1869. Voršak je napisao Račkome da Strossmayer pristaje podržati tršćansko-koparskog biskupa Jurja Dobrilu i njegovo pokretanje novina, te da se spominje i da Antunović želi pokrenuti svoje novine u Bačkoj. Voršak je bio vrlo suzdržan prema Antunoviću. Štoviše, napisao je za njega da je on Mađar ljući od »Andrijaša« (misleći na tadašnjeg mađarskog premijera Gyulu Andrássyja) i da iza njegova nauma o pokretanju novina sigurno stoji mađarska vlada. Tako je Voršakovo pismo svjedočilo o vrlo važnom povijesnom trenutku. U prosincu 1869. Strossmayer i njegovi suradnici raspravljali su o tome treba li podržati Dobrilu i Antunovića, a Voršak je smatrao da je Antunović sumnjiv i da ga ne treba podržati. Ostaje veliko pitanje zašto je Voršak smatrao da je Antunović zapravo mađarski orijentiran. Možda je dobio takav dojam, jer je Antunović bio legalist koji je isticao da traži rješenje za položaj podunavskih Hrvata uz svo uvažavanje legaliteta mađarske države. Ipak, iz kasnijih povijesnih izvora znamo da biskup Strossmayer nije poslušao Voršaka, te da je vrlo brzo pružio ruku podrške Antunoviću.
Naklonost Strossmayerova prema Antunoviću i njegovom pokretu u Bačkoj bila je vezana uz vlastite svećeničke početke. Naime, Strossmayera je u sjemenište 1831. godine primio Matija Pavao Sučić, tadašnji đakovački biskup. Matija Pavao je bio pripadnik čuvene subotičke plemićke porodice Sučića, te je kao takav nesumnjivo impresionirao Strossmayera. Poznato je i da je Strossmayer bio Sučićev miljenik, jer se od početka pokazao kao izrazito inteligentan i sposoban bogoslov. Osim toga, iz pisanja u Zatočniku saznajemo da je Strossmayer dobro poznavao i baruna Josipa Rudića, bačkog velikog župana, te je i s njime bio u dobrim odnosima. Štoviše, Strossmayer je svjedočio za Rudića da mu se žalio na mađarizaciju Bunjevaca i da je u osnovi bio bunjevački rodoljub. Godine 1869. Strossmayer je, dakle, dobro poznavao prilike u Bačkoj i bio je u prilici pomoći Antunoviću. I odlučio mu je pomoći.
dr. sc. Robert Skenderović,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Slavonski Brod
