Arhiv tekstova

Ostajte ondje

Reći za Austriju da je uređena država – napose u usporedbi s ovim, hmmm... prostorima – je neka vrsta logičkog pleonazma, nešto poput genijalnog zaključka Boba Rocka da je bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi. I svaki puta kada se ode u tu zemlju – kao, uostalom, i u većinu ostalih država Zapada i Sjevera – razlika se vidi već od prvih metara graničnoga prijelaza.
Reći, međutim, da je glavni grad Austrije najbolji za život u svijetu općenito nije samo plod subjektivnog hiperboliziranog divljenja svjetlostima ovog velegrada nego činjenica koju desetu godinu za redom (!) potvrđuju istraživanja i američkog Mercer Quality of Living Surveya i poznatog britanskog lista Economist. Deset godina Beč se, dakle, nalazi na prvom mjestu, ispred konkurencije zvane Zürich, Vancouver, München, Frankfurt, Kopenhagen, Basel, Sydney, Amsterdam, Berlin, Toronto, Melbourne... i to na temelju faktora kao što su politička stabilnost, stopa kriminala, zdravstvena zaštita, obrazovanje, stanovanje, rekreacija, javni prijevoz, infrastruktura, kulturna ponuda.... Usporedbe radi, najbolje rangirani grad iz okruženja s ovih lista je Ljubljana (74. mjesto), pa Budimpešta (76.), Zagreb (98.), te Beograd (139.).

Bljesak za osjetila

Treba, međutim, otići do Beča i uvjeriti se u ono što indeksi suhe statistike seizmički precizno bilježe i što ga već jedno desetljeće drži na vrhu kvalitativne ljestvice životnih uvjeta. Prva i najveća prepreka na tom putu čeka vas, naravno, na graničnom prijelazu Horgoš – Röszke: ako ste imali sreće na prvom, velika je vjerojatnoća da ćete iz vama nepoznatih razloga (recimo, nerazumljivo sporog rada granične policije ili pak detaljan pregled prtljage) živce tanjiti na drugom. Ali, čim se obave te »formalnosti«, sve se zaboravi još i prije raskrižja za Segedin, pa preostalih četiri-četiri i pol sata do Beča prolete kao na traci.
Za ljude iz manjih gradova i mnogo manje razvijenih sredina (kakve su svakako Subotica i Srbija, primjerice) već prvi kontakt s Bečom višestruki je osjetilni izazov kom se ne možeš oduprijeti sve vrijeme boravka. Zaista je teško reći što prvo pada u oči: njegov kozmopolitski duh, uređenost, arhitektura... Ali, pođimo redom i na temelju ponovljenog iskustva pokušajmo dočarati subjektivni doživljaj kojega potvrđuju i ranije navedeni parametri.
Zaista vas bez daha ostavlja način na koji je u Beču riješeno pitanje prometa, jer djeluje kao da je svaka ulica pokrivena nekim od četiri vrste gradskog prijevoza. Idete li nekom od pet linija metroa, 29 tramvajskih, 129 autobusnih ili vlakom (da, vlakom!) na različita odredišta s kraja na kraj grada (i to s presjedanjima) možete stići za manje od sata. Pri tomu se na svakoj (ali doslovce svakoj) stanici nalaze ne samo jasno iscrtane prometne linije na mapi grada nego i obavijesti za koju se od njih kamo morate kretati ako je riječ o križanju linija (dolje, gore ili ravno), što vam daje ne samo osjećaj sigurnosti nego i kao da oduvijek poznajete ovaj grad. Iako za naše uvjete skupa pojedinačna vožnja (2,4 eura), značajno se može uštedjeti kupovinom dnevne, dvodnevne, trodnevne (17 eura), tjedne, mjesečne (35 eura) ili godišnje karte, i to na automatu koji vam uz odabranu kartu vraća kusur precizan u eurocent. Ono što također fascinira, a tiče se prometa, je svakako briga Bečlija o svojim ugroženim kategorijama stanovništva, jer se uz svaki prilaz metrou, autobusnoj ili tramvajskoj stanici, na rubovima pločnika i na semaforima nalaze debele, hrapave bijele linije kao upozorenje slijepima da je prijelaz preko njih opasan. Kako inteligentno i plemenito, a ne staje puno! O kulturi vozača mogu se pričati bajke. Iako je promet i više nego li frekventan, kršenje propisa ovdje je isto što i elementarna nekultura. Upravo iz tih razloga (poštovanja propisa) pješak se osjeća sigurnije među stotinama automobila, kamiona, tramvaja ili autobusa u Beču nego li u nekoj ulici na periferiji Subotice.
Znanje njemačkog, ma koliko poželjno bilo, nije nužno čak i ako živite u Beču, jer većina domicilnog stanovništva govori engleski i bez vidljivih znakova predrasuda će vam na tom jeziku odgovoriti i pomoći ako treba. To se vidi i čuje na svakom koraku: u prodavaonici, kafiću, na ulici... Ono što je u vezi s jezicima također i više nego li zanimljivo svakako je činjenica da je i Beč, kao i svaki kozmopolitski grad, mali Babilon. Čuje su tu na svakom koraku arapski, turski, mađarski, albanski... a o srpskom ili hrvatskom ne treba puno trošiti riječi: svuda i uvijek. Iako nema preciznih podataka, mnoge procjene govore o tome da u Beču stalno ili privremeno živi između dvjesto i tristo tisuća ljudi s prostora bivše Jugoslavije, što čini desetak-petnaestak posto ukupnog stanovništva ovoga grada. Čovjek prosto ne može a da se ne zapita kako se tolika masa ljudi (uključujući i druge strance) tako dobro uklapa u sredinu u koju je došla sa svojim različitim navikama, uvjerenjima, kulturom... Dojam u obliku odgovora (ili obratno) mogao bi naizgled biti još apsurdniji: Bečlije svojom otvorenošću i tolerancijom kulturološki asimiliraju pridošlice do razine da se ni opušak ne baca na ulici. Iza toga, naravno, krije se sustav koji svojom uređenošću i preciznošću određuje pravila ponašanja i jasno (čak i bez naizgled vidljivih oznaka) stavlja do znanja što je dopušteno, a što ne.
Cijene su, naravno, uvijek zanimljiva tema. Ako se u obzir uzme da je minimalna plaća zaposlenog oko 1.200 eura (mnogi naši rade upravo za te novce), onda najam stana od četrdesetak kvadrata za dvije osobe po cijeni od 750 eura i nije tako puno, jer su u njega uključeni i svi režijski troškovi. Garderoba, prehrambeni proizvodi, kućanski aparati i slično tek su nešto skuplji u odnosu na nas, a često se na akcijama može naići čak i na jeftinije proizvode, što, ukoliko se racionalno troši, ostavlja sasvim dovoljno prostora za solidnu uštedu, posebno onima koji mjesečno zarađuju po dvije ili tri tisuće eura.

Opuštena ozbiljnost

Što se samih Bečlija tiče, o njima samo na temelju viđenog: načelno kulturan, zadovoljan i opušten svijet. To ne potvrđuje samo njihova (većinska) predusretljivost prema strancima, zadivljujuća briga o tjelesno hendikepiranim osobama i zavidna kultura ponašanja nego i odnos prema kućnim ljubimcima. Malo se gradova na ovim prostorima (vjerojatno nijedan) može pohvaliti igralištima za pse, a ono se u Beču nalazi na samom ulazu u Volksgarten. Na nekih 150-200 metara od prelijepog kompleksa palača Hofburg – u kom su rezidencije nekoć imali Habsburgovci, a danas predsjednik Austrije – vlasnici dovode svoje pse na veliko, lijepo uređeno i ograđeno igralište, sve pokriveno »nečim mekanim«, poput opalog lišća u jesen. I kada smo već kod Hofburga, recimo i to da je posve normalna slika da su usred gradske prometne vreve na širokim ulicama zajednički »učesnici u saobraćaju« kočije s turistima i tramvaji, automobili...
Ipak, možda najbolju sliku karaktera Bečlija ovih dana daje globalno prisutna priča o koronavirusu. Iako je u Beču zabilježen slučaj zaraze jednog bračnog para ovom bolešću (koji su odmah stavljeni u karantenu), niti na ulicama niti u metrou gotovo da se ne mogu vidjeti ljudi s maskama na licu. Nema, naravno, ni na-jezde u trgovine ili ljekarne za nabavu vode, osnovnih namirnica ili medicinskih sredstava kao što nigdje nema niti znaka panike od nadiruće pandemije. Čak i kratki boravak na Stephansplatzu ili Prateru uvjerit će vas da su pretjeranom strahu od nove bolesti puno više podložniji stranci (turisti, kojih je mnogo, mnogo) nego li domicilno stanovništvo. Takvu sliku daju i ovdašnji mediji svojim korektnim izvještavanjem i ozbiljnim, ali ne i paničnim pristupom: od navođenja primjera pozitivnih testova na zarazu, preko opisa bolesti, njenih simptoma i preporuka građanima do najava predstavnika države i stručnih službi što (će) činiti ukoliko se koronavirus raširi.
I što na koncu, na temelju i više nego li uočljivog masovnog odlaska ljudi s ovih prostora u inozemstvo, ali ponajviše na temelju viđenog u Beču, reći? Možda to da nije teško zamisliti da će netko čuvenoj Šantićevoj pjesmu dodati preimenovanu verziju pod nazivom – Ostajte ondje! Zarad vlastite budućnosti.
Zlatko Romić