Arhiv tekstova

Prijestupni dan

Subotica se, kao i sva druga mjesta na ovome podneblju, u prigodničarskim tekstovima i govorima predstavlja kao grad bogate kulture, ukusne kuhinje i, naravno, gostoljubivih ljudi. Za razliku od drugih mjesta na ovome podneblju Subotica se redovito predstavlja i kao multinacionalni i multikonfesionalni grad u kom »skladno žive pripadnici više od dvadeset nacija«.
Iza ovih ispraznih i u biti samohvalisavih fraza – tko će u bedekeru ili javnom nastupu napisati ili reći za svoju sredinu da u njoj žive nekulturni ljudi, koji jedu bljutavu hranu i koji ne vole strance? – krije se, međutim, drugo lice Subotice. U njoj itekako žive ljudi koji u kriznim vremenima pred oči javnosti izbace šovinizam ili ksenofobiju koje njeguju u krugu svoje privatnosti. Sjetimo se samo kolone – tada mahom srednjoškolaca i golobradih mladića – koja je prije dvanaest godina, neposredno nakon odluke Skupštine Kosova o nezavisnosti krenula od centra grada u obračun sa subotičkom džamijom: kamenice po njenim zidovima odzvanjale su kao zvona za uzbunu da nešto baš i nije posve istinito u priči o »skladnom životu pripadnika više od dvadeset nacija« u ovom gradu. Dok se krv ledila u žilama nakon razbijenih stakala na vratima i prozorima pekara ovdašnjih Albanaca, duše ljudi željnih mira su izgarale zbog mladosti ogrezle u netrpeljivost.
Događaj od prošle subote – ma koliko suštinski bio isti – u detaljima se unekoliko razlikuje u odnosu na onaj 2008., jer je skup protiv migranata na središnji gradski trg okupio i nacionalno, i konfesionalno, i generacijski, i statusno građane koji svoju ksenofobiju i netrpeljivost prema »obojenima« i islamu i inače svakodnevno ispovijedaju. Oko 500 građana, koliko ih se tog prijestupnog dana okupilo, tek je vrh ledenog brijega ispod kog se krije mnogo veća brojka slično ili istomišljenika o čemu sigurno svjedoče i Vaša (ako i sami niste jedna ili jedan od njih) iskustva, bilo kroz razgovor s poznanicima, bilo kroz čitanje komentara na temu izbjeglica i migranata na mnogim portalima.
Zašto se, međutim, skup protiv migranata dogodio sada, a ne prije četiri-pet godina kada je broj izbjeglica, mahom iz Sirije i s Bliskog istoka, u Subotici bio kudikamo veći? Odgovor, ma koliko bio složen, mogao bi se nalaziti u »faktoru vrijeme«. Trebalo je, izgleda, vremena, pa da se početna ravnodušnost, možda čak i zbunjenost domicilnog stanovništva, preobliči i akumulira u otvorene izljeve netrpeljivosti kakvi su viđeni u subotu. Riječi Saše Demića iz neformalne grupe »Udruženi građani Subotice« da se djeca više ne mogu igrati na igralištima i otvoreno pismo gradskim, pokrajinskim i republičkim vlastima da migranti »upadaju u napuštene i nenapuštene kuće i presreću građane« samo su eho onoga što se svakodnevno već dugo može čuti i vidjeti u ovdašnjoj javnosti, na čelu s i Vučićevim i Orbánovim miljenikom, predsjednikom Skupštine Vojvodine i Saveza vojvođanskih Mađara Istvánom Pásztorom, pri čemu transparent s natpisom »Stop migrantima« kao insekticid precizno odražava suštinu onoga što ne izgovaraju.
Ako je, međutim, vjerovati službenim podacima, iznesene tvrdnje mnogo su više plod hiperboliziranog straha od Drugoga i Drugačijega nego li realnosti. Policijski podaci, naime, kažu da u strukturi ukupnog broja kaznenih djela u Srbiji migranti čine tek 0,06%! Na temelju toga nije teško zaključiti tko u većini slučajeva pljačka, siluje ili ubija i od koga se treba više plašiti. Ako je, pak, vjerovati vlastitim očima, onda djeca na igralištima (naravno, u prisustvu starijih) nisu privid nego stvarnost. A ako se stvarno želi biti kršćanin – iza čega se kriju i Orbán i Pásztor i svi njihovi istomišljenici po ovom pitanju – onda za to nisu potrebni samo vanjski znaci poput simbola ili odlaska u crkvu. Osim vjere, potrebno je otvoriti i srce i dušu i pokušati proniknuti i u nutrinu onoga drugoga, onoga koji se u velikom broju slučajeva nema gdje vratiti, a ni nastaviti tamo kuda želi; onoga koji je zbog dugotrajnosti takve situacije očajan, frustriran i na rubu očaja i nerava. »Žednog napoji, gladnog nahrani, žalosnog utješi«, univerzalna je formula empatije koja – ako se želi prihvatiti – omekšava i najtvrđe srce i dušu. Nije, naravno, ovo formula »drugog obraza« niti »kruha i kamena« nego postulat po kom se na pojedinca ne može gledati kao na cjelinu, jer ni – da citiramo izbjeglicu Amara od prije pet godina – »svi prsti na ruci nisu isti«, a kamoli ljudi.
Na koncu, dvije su začuđujuće stvari, međusobno suprotstavljene, koje podjednako i zabrinjavaju i ohrabruju. Zabrinjava, naravno, sve veći antagonizam ovdašnjeg stanovništva i dobrog dijela političara prema migrantima, što u novonastaloj situaciji otvaranja turskih granica za izbjeglice lako s verbalne može prijeći i u konkretnije oblike netrpeljivosti. I to ljudi s ovih prostora, koji u svojoj prošlosti i sami imaju bogato izbjegličko iskustvo! S druge strane, odnos prema migrantima svakako je jedan od rijetkih svijetlih primjera aktualnih vlasti, za razliku od mnogih iz našeg okruženja. Pitanje je samo – dokle? Vučićeva nedavna najava da Srbija »neće biti parking za migrante« daje povoda za to.
Z. R.