Arhiv tekstova
Počela je korizma
Početak korizme nas činom pepeljenja podsjeća da je čovjek bez Boga ništa, samo prah, te da je potrebno da to shvati i Bogu se vrati kako bi mogao ostvariti ono za što ga je Bog odredio. Vrijeme korizme kao vrijeme priprave za Uskrs je milosno vrijeme za svakoga vjernika, jer je to vrijeme kada svatko preispituje svoje postupke i svoj život, te se molitvom i postom nastoji vratiti na pravi put, tj. vratiti k Bogu. U procesu obraćenja nikada nismo sami, Bog nam upravo po molitvi, postu i našim dobrim djelima daje snagu da ustrajemo u započetom, a Krist nas svojom riječju, koja nam se nudi u evanđelju, usmjerava. Tako već liturgijska čitanja Pepelnice daju smjernice vjernicima koje trebaju slijediti na korizmenom putu obraćenja kako bi se na što bolji način pripravili za najveći kršćanski blagdan – proslavu Kristova uskrsnuća.
Post i pokora
Smisao korizme i korizmenog obraćenja Pepelnica snažno naglašava kroz sva tri liturgijska čitanja, a taj smisao krije se u mijenjanju čovjekova srca. U prvom čitanju prorok Joel poziva svoj narod na obraćenje: »Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć« (Jl 2,12). Ali, kao da nije posve siguran hoće li to biti pravi način pokore koji će uroditi obraćenjem srca, prorok odmah dodaje: »Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe« (Jl 2,13). U Starom zavjetu dosta je primjera da pokora i post ne moraju nužno značiti i obraćeno srce, koje je otvoreno Božjem milosrđu. Ali, iako je od starozavjetnog vremena prošlo mnogo stoljeća pa i tisućljeća, i danas je isto. Mnogi poste i čine pokoru, ali sve ostaje na izvanjskoj formi, nema obraćenja koje bi uz to nužno trebalo ići. Jer, post i pokora nisu svrha sami sebi, i bez duhovne dimenzije oni postaju samo mučenje čovjekova tijela, koje nema svoj smisao. Ali, ako im damo duhovnu dimenziju, povežemo ih s molitvom i uzmemo ih kao sredstvo koje će nas približiti Bogu, oni tek onda postaju ono što bi trebali biti, nešto što nam pomaže da se obratimo. Stoga je dobro čuti ovo prorokovo upozorenje na početku vremena u kojem se pripremamo da i sami postom i pokorom počnemo mijenjati sebe.
Ono što se očekuje od svakog vjernika, osobito kroz korizmu, jest vratiti se Bogu svim srcem svojim. Zato je potrebno ova upozorenja shvatiti ozbiljno i s njima u mislima započeti korizmeni hod, jer čovjek se lako posklizne i postu i pokori, kao i drugim vrstama pobožnosti oduzme duhovnu dimenziju, zadrži se samo na formi i običaju. Tako ništa od onoga što čini ne može donijeti ploda niti nas može odvesti bliže Bogu.
Sad je pravo vrijeme
Važno je imati na umu i ono na što nas upozorava sv. Pavao koji kaže: » Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!« (2Kor 6,2). Mi često napore koje obraćenje zahtijeva odgađamo, jer nam je sada preteško, nije trenutak zbog nekih drugih stvari, ne možemo se sada odricati i moliti, ne stižemo. Mislimo kako uvijek ima vremena, možemo se moliti, postiti, obratiti nekad kasnije, kad ostarimo, sljedeće korizme ili neke tko zna koje. Ali Pavao kaže: »Ne!«. Ne smijemo ništa odgađati, jer nam Bog sada nudi priliku, hoće li ih biti kasnije i što će se dogoditi, ne znamo, ali znamo da nam se sada daje mogućnost da okrenemo novi listi i započnemo mijenjati svoje srce, pa tu mogućnost treba iskoristiti. Zemaljsko je prolazno, tako su i prilike prolazne, kao i sve ono za čim ovdje čeznemo i težimo, ali Nebo je vječnost. Ako k njemu težimo, nećemo propustiti ovu šansu koju dobivamo, niti ćemo uludo provesti ovo korizmeno vrijeme koje je za nas vrijeme milosti.
Zbog Boga
Kao posljednju uputu Pepelnica donosi Isusove riječi: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima« (Mt 6,1-2). I nesvjesno dešava nam se da želimo da drugi vide i znaju kako smo učinili neka dobra djela, gode nam pohvale koje tada dobijemo. Ipak, Isus nas upozorava da kada dajemo milostinju to činimo da nitko ne vidi, upravo da bismo utekli pred opasnošću da uživamo u pohvalama koje ćemo za to dobiti. Isto vrijedi i za post i molitvu. Ali ne da nitko ne smije znati da se mi molimo i postimo nego to ne trebamo raditi zbog svijeta nego zbog Boga. Kada to počnemo raditi zbog svijeta, to nas neće voditi do Boga. Korizma je pravo vrijeme da se u tome vježbamo i sve dobro što činimo, sva molitva i post neka budu usmjereni da steknemo slavu nebesku, a ne slavu zemaljsku.
