Arhiv tekstova Arhiv tekstova

»Zeleno« ispred mrtvačnice

Bolji poznavatelji, što bi se ono reklo fanovi, Jozefa Škvoreckog sjetit će se da je u Oklopnom bataljonu opisao sveopću privrženost češkog naroda, pa tako i češke djece, prema predsjedniku Sovjetskog Saveza tako što je u hodniku škole bio instaliran »toplomjer ljubavi prema Josifu Visarionoviču Staljinu«. Za toplijih dana, piše Škvorecký, ljubav je naprosto cvjetala, ali su problemi počeli nastajati kada je zahladnjelo, jer je »ljubav« u takvim trenutcima rapidno opadala. Ali, kako svaka bolest ima svoj lijek, netko dovitljiv sjetio se da toplomjer stavi iznad peći kako bi ljubav uvijek bila na potrebnoj razini.
Danas, svjedoci smo toga gotovo svakog trenutka, iskazivanje ljubavi poprimilo je nove, mnogo komotnije forme: pošalješ sms, poruku preko fb-a, messengera, vibera, instagrama ili twittera i ti si osobi kojoj si poželio nešto ujedno pokazao da misliš na nju, a da se opet ne moraš gnjaviti dosadnim pozivima ili čak, nedajbože, odlaskom do nje uz nezaobilaznu kupovinu poklona. Dakle, staru suštinu upakirao si u novu formu. Pa ipak, čak i takva »instant-virtualna ljubav« ljepša je od pojave koju je doživio doljepotpisani autor prije, »plus-minus dan-dva«, mjesec dana.
Sprovod ispred mrtvačnice u Bajskom groblju počeo je točno u podne. Nakon što je svećenik otpjevao Tilo moje spušti se i nakon što je lijes iznesen vani, na petnaestak koraka od malobrojne skupine ožalošćenih stiže taksi (firmu nećemo reklamirati) i iznosi putnicu-žalosnicu koja se zaputila do susjedne grupe ožalošćenih koji čekaju početak sprovoda njihovog najmilijeg pokojnika. Svećenik napravi kraću stanku, dok se taksi ne okrene i nastavi put do druge mušterije i taman kada je počeo s molitvom stiže novo vozilo: djelatnica neke cvjećarnice otvara vrata automobila i iz njega vadi oveći buket cvijeća – »suzu«, kako se u novije vrijeme kaže – i nosi ga do pokojnika-susjeda. Svećenik (koji je na sprovod došao biciklom!), izgubivši volju udovoljavati hirovima vozača na groblju, nastavlja obred dok djelatnica mirno sjeda u auto i polako, rutinirano odlazi iza njegovih leđa. I taman je malobrojna ožalošćena skupina uspjela razabrati dio onoga što je svećenik u međuvremenu rekao, kad iz obližnje staze stiže novi auto: dvoje starijih ljudi bilo je valjda na grobu nekog svog ranije sahranjenog pokojnika i skrećući lijevo, puteljkom tik uz mrtvačnicu nastavljaju put Ulice Gregora Kreka i dalje valjda prema gradu. Naravno, malobrojna ožalošćena skupina na sprovodu nije čula skoro ništa od posljednjih riječi upućenih pokojnici, rodbini i prijateljima. Naravno, ovaj je događaj do nogu unizio dostojanstveni čin kakav svaki sprovod predstavlja, i to prije svega lik pokojnice i duše njenih najbližih i nanio kal sramote na obraz (ako ga imaju) odgovornih.
Nije, naime, moguće da djelatnici Pogrebnog, Funera, Urne ili nekog drugog pogrebnog poduzeća u Subotici među sobom o ovakvim događajima – a opisani sigurno nije jedini – ne progovore baš niti jednu jedinu riječ. Nije, također, moguće niti da rukovodstvo Pogrebnog, u čijoj je nadležnosti skrb o grobljima, ne zna za novu praksu vožnje automobilima čak i do nadgrobnog spomenika »najmilijeg« koja se svakodnevno odvija ne samo na Bajskom nego i na Senćanskom i Kerskom, a možda i još nekom drugom od šest gradskih grobalja. Moguće je jedino, a to se svakodnevno potvrđuje, da su ovu praksu primili zdravo za gotovo, ne razmišljajući o apstraktnim imenicama (u gramatičkom značenju navedenih, naravno) kao što su sram, nepriličnost, bahatost, svinjarija i slično.
Stoga, poučeni u uvodu opisanim primjerom ljubavi što nam ga je predočio Jozef Škvorecký ali i praksom ovoga tjednika u ovoj rubrici, slobodni smo rukovodstvu Pogrebnog (koji skrbi o grobljima), ali i Grada (koji skrbi o Pogrebnom), predložiti jedan praktični savjet koji će možebitno ublažiti buduće probleme zbog vremensko-prostorne neusklađenosti sprovoda i prometa: angažirajte nadležna poduzeća za postavljanje semafora i ostale prometne signalizacije i instalirajte ih pred mrtvačnicu, Peićevu kapelu i sve ostale krizne točke gdje se spaja plač ožalošćenih i trube nervoznih. Zeleno svjetlo ispred mrtvačnice bit će tako i sigurnosni signal svećeniku da ga neki užurbani taksist neće pokositi s njegovog bicikla, te da će živ i zdrav obaviti svoj posao s mrtvima.
Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika