Arhiv tekstova

Povijest i nacionalni identitet – odnos i posljedice

U kojoj je mjeri utjecala i koliko i danas utječe povijest na nacionalni identitet, jedno je od ključnih pitanja 25. Foruma hrvatskih manjina, koji je prošloga petka, 29. studenoga, održan u Zagrebu.

Nametanje povijesti većinskog naroda

Ako je suditi na temelju izlaganja dr. sc. Stjepana Blažetina s Filozofskog fakulteta u Pečuhu, država (Mađarska, ali i druge) – i pored tzv. pozitivnih zakonskih rješenja, a nerijetko i »pozitivne diskriminacije« – itekako radi na asimilaciji svojih manjina. Ovu tvrdnju on je potkrijepio brojnim primjerima iz obrazovnog sustava. Naime, iako u Mađarskoj postoji nastava na hrvatskom, uključujući i dva (srednjoškolska) centra u Budimpešti i Pečuhu, Blažetin kaže kako se najveći dio nje odvija na mađarskom jeziku što svakako utječe na proces jezične, a samim tim i nacionalne asimilacije koja i inače u ovoj zemlji ima dugu i uspješnu tradiciju. Osim ovoga, kao jedan od najkrupnijih problema, on je istaknuo učenje povijesti, odnosno činjenicu da učenici u hrvatskim odjelima izučavaju prošlost mađarskog naroda, ali ne i vlastitog što – kada je riječ o nekim od ključnih događaja iz prošlosti – daje ne samo iskrivljenu sliku nego i izravno utječe na formiranje (mađarske) nacionalne svijesti. Jedan od najboljih primjera za to koje je naveo je uloga bana Josipa Jelačića u Mađarskoj revoluciji 1848., gdje se učenicima na satovima povijesti servira samo jedno viđenje, i to ono koje je u izravnoj suprotnosti s onim koje se uči u Hrvatskoj. Slična iskustva mogla su se čuti i od ostalih sudionika – napose onih u Rumunjskoj, gdje je situacija još gora – a usporedimo li Blažetinove riječi sa stanjem u Srbiji, mogu se pronaći mnoge sličnosti (poput one o školskoj slavi u povodu Svetog Save ili pak u većini predmeta nastave na srpskom u hrvatskim srednjoškolskim odjelima u Subotici, primjerice).
Među tridesetak sudionika iz sedam (od dvanaest) zemalja u kojima Hrvati žive kao autohtona nacionalna manjina, svoja izlaganja na Forumu imali su i četvero autora iz Vojvodine: Marija Šeremešić iz somborske udruge Urbani Šokci, međunarodni tajnik Hrvatskog nacionalnog vijeća Darko Baštovanović, v. d. urednice Hrvatske riječi dr. sc. Jasminka Dulić, te doljepotpisani novinar.
I pored toga što se bački Šokci listom izjašnjavaju kao Hrvati, njihov položaj u odnosu na ostale vojvođanske Hrvate, a poglavito bunjevačke, nije adekvatno vrjednovan i nagrađivan, smatra Marija Šeremešić. Ona kaže da se to podjednako odnosi i na institucije matične države, ali i one u domicilnoj, uključujući i krovno tijelo hrvatske manjine u Srbiji.

Povijest kao izvor nelagode i straha

U svom izlaganju Darko Baštovanović istaknuo je da su Hrvati na ovim prostorima tijekom povijesti često bili razdvajani, te da raspadom SFRJ nastaju slične okolnosti onima s kojima su se suočavali nakon raspada Austro-Ugarske. Za sve to vrijeme, kako je naveo, Katolička crkva je (a posebno nakon Drugog svjetskog rata) bila jedini i konstantni integrirajući faktor. Govoreći o novijoj povijesti, on je istaknuo kako je razdoblje nakon 2000. razdoblje institucionalizacije manjinskih prava i financiranja manjinskih samouprava, ali i da kroz sve to vrijeme nije izvršena sveobuhvatna integracija manjina u društveni i politički sustav. Kada je riječ o ovdašnjim Hrvatima, Baštovanović je rekao kako na njihov položaj značajno utječu odnosi domicilne i matične države, što kao posljedicu nerijetko ima snažne stereotipe prema njima u državi u kojoj žive, zajedno s Bošnjacima i Albancima.
Prikazujući »skalu nacionalnog identiteta« iz istraživanja među 189 pripadnika hrvatske manjine u Vojvodini provedenog prošle godine Jasminka Dulić je rekla kako je snažan osjećaj pripadnosti svom narodu iskazalo (tek) nepunih 56% (55,6) ispitanika, a u sličnim okvirima kreću se odgovori i na ostala pitanja: »dobro razumijem što pripadnost mome narodu znači za mene« (57,2); »osjećam snažnu pripadnost svome narodu« (51,9); »često sam radio/la stvari koje mi pomažu razumjeti porijeklo svoga naroda« (51,8); »često sam razovarao/la s ljudima kako bih saznao/la više o svom narodu« (50,8); »jako sam ponosan/na na svoj narod« (55); »provodio/la sam vrijeme trudeći se saznati više o svom narodu, poput njegove povijesti, tradicije i običaja« (52,4), te »sudjelujem u kulturnim zbivanjima svoga naroda« (61,3%).
Ističući kako je povijest bunjevačkih Hrvata, i pored mnoštva radova na tu temu, do danas opterećena brojnim mitovima, konstrukcijama i izmišljotinama koje se konstantno koriste u političke svrhe, te da je država (Srbija) od Prvog svjetskog rata do danas kontinuirano radila na razbijanju hrvatskog nacionalnog identiteta (stvaranjem bunjevačke nacije) vaš je izvještač rekao kako su u novijoj povijesti bila dva ključna događaja koja su snažno utjecala na ovdašnje Hrvate: uloga Nezavisne Države Hrvatske (posebno ustaškog pokreta) u Drugom svjetskom ratu, te rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. Iako niti je većina bunjevačkih Hrvata živjela u to vrijeme niti je Bačka bila dijelom NDH, u govoru ekstremno šovinističkih političara i isto takvih medija danas se Hrvati u Srbiji nerijetko nazivaju ustašama što za posljedicu ima nelagodu, pa čak i strah kod mnogih od njih. Slična je stvar i s ratom u Hrvatskoj, posebno kada je riječ o pitanjima agresora i žrtve, na koja se, kao što je opće poznato, različito gleda, a što kod manjina (hrvatske u Srbiji i srpske u Hrvatskoj) također izaziva nelagodu i strah.

Samopromoviranje i kuknjava

Forum hrvatskih manjina protekao je u vrlo različitom kvantitativnom i kvalitativnom rasponu: dok se dio izlagača potrudio odgovoriti zadanoj temi (»Povijest i identitet hrvatskih manjinskih zajednica«) dotle je dobar dio njih skup iskoristio za promoviranje vlastitih udruga, iznošenje opće poznatih podataka, pa i kuknjavu zbog nedostatka potpore, materijalne prije svih, naravno. Treba istaknuti i da je dobar dio sudionika nakon izlaganja napustio skup, pa je i Forum završio s tek desetak prisutnih. Uoči početka, sudionike Foruma u ime ravnatelja Hrvatske matice iseljenika pozdravio je dr. Ivan Tepeš, a u ime hrvatske Vlade i predsjednice dr. sc. Milan Bošnjak, te dr. sc. Vladimir Lončarević.
Z. R.