Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ni za Sisvete nisu svi jednaki

Bać Ivina za Sisvete na grobove njevi najmiliji pometala svakomu po puketić grezentina, zapalila sviću i izmolili po očenaš. Bać Ive taj dan baš ni bilo dobro, dosta ga zanašalo, pa na groblje ni išo. Ošo na mrtvi dan. Začudijo se, mislijo da će bit više svita. Obišo sve, iznova popalijo sviće, vada ji priko noći otrnijo vitrić. Izmolijo jim i on po očenaš. Ko dade ošo ka sve druge obišo, ko njega uvik ostane malo dužje neg ko drugi. Ni njemu ni izmolijo više o očenaša, al stojo dugo i prisićo se puno toga što zajdno prošli i što kadgoda divanili. Istina, znali se više put malo i pokačit. Ni čudo, obadva bili dosta uočni, a na jeziku ni jedan baš ni imo brenzu. A obadva nagli. Taman tijo latit biciglu i krenit se doma, naišo kum Tuna. Njegova ostala u varoši, veli pripraviće koišta, kvečeri će imat goste, nikaki je blagi dan o državne crkve, pa se i tamo mora malo pokazat. A bać Iva dobro znade kako to ona pripravi. Sve naruči iz bircuza, pa još plati i kelnera da to poreda nastal nako kako triba. Njoje baš ništa o toga nikada ni išlo o ruke. Paretki je uvik bili poveliki i ko malo zaćušiti, a nastal bi jila pometala brez ikakoga reda. Zoto se danas ni ne muči, neg sve plati, a može jim se. Za kumom Tunom ide naj što tira lemuzinu i nosi cilu kamaru cvita. Svaj o svile i plastike, šaren ko kirbajcka tezga. Prvo ostavijo ko bać Ivinoga dade. Puket velik, zauzo po groba. Sto nuz bać Ivu, al nit zapalijo sviću, nit se prikrstijo. »Eto, kume, jal, prija nismo smili vako na groblje, a ni u crkvu, Tita nam ni do. Al neka, došlo vrime ka nam niko ništa ne brani, a vira postala državna, došla nam na prvo misto«, veli kum Tuna najedamput. »Bome, kume, mene niko nikada ni ništa branijo. Držo sam svaki Božić i svaki Uskrs, grobove obišo svake godine na Sisvete, ni mi niko osim tebe ni a reko. A ako se sićaš, nikada nisam sto u partiju, zoto mi niko ni ni ništa cantro. A ti, još pri vojske navro, u partiju, pa u partiju. Veliš, u partije ti i dada, pa lipo dobijo državnu službu. Bijo bentaroš. I bome, ti lipo sto, pa ti uzeli u službu za raznašat koikake cidulje. A njive zapuščali, pravoga ji radijo još tvoj pokojni stari dada. Sićaš se i noga Uskrsa, ka vam u kuću došo partijcki selcki dada i svetenje vam zaitijo na dvor, a potli vas na koferencije izgrdili ko malu dicu? Zašto onda ni došo i ko nas tako štogoda napravit, ako branili Tita i njegova država? E, vidiš, sve to tebe ni radijo Tita, ni ti radila država, neg ta vaša partija«, odvrati mu bać Iva. »Bome, kume, u državne službe bijo i tvoj dada, da se ne lažemo!«, odvrati mu malo glasnije kum Tuna. »Jeste, kume, bijo je, al ne priko partije i nije radijo makaršta ko ti i tvoj dada. Ni se nikomu nudijo, zvali ga zoto što bijo dobar majstor. Zvali ga i dalje, nudili mu i veće nadnice, al naše selo nikada ni tijo ostavit. I mani se protirivanja. Bolje mu zapali sviću i izmoli očenaš, ako ga nisi zaboravijo. Vake riči baš i nisu za nuz grob«, veli bać Iva, lati biciglu i otide doma.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika