Arhiv tekstova

S knjigom oko svijeta

Imam neki strah od majstora. Ne strah od ozljeda, nego pri pomisli o radovima u stanu s njima mene spopadne anksioznost. Kao neka fobija. Zašto majstori kasne, zašto se ne drže svoje riječi? Ili to nije do njih nego je do ljudi općenito, ali smo u ovim situacijama upućeni na njih, pa to primjećujemo? Ne znam, ali sada to već prerasta u moj problem. Znam, očito je da su kod mene upravo u tijeku radovi u stanu, mijenjam prozore i umjesto da sam sretna što je i ova stavka došla na red, bit će mi toplije, ljepše i ugodnije, ja samo proživljavam stresove, te ne dođe dobro staklo, te me uvjeravaju u nešto što se meni ne sviđa – pa ja sam žensko, mene interesira i estetika – te kasne. I sve što ja uradim u tim anksiozno paničnim napadima je da udahnem i kažem sebi »proći će«. Doslovno, živim ovih dana od »proći će« i ono prolazi i ide na lijepo, što je najvažnije.
Ono o čemu želim pisati kada su obnove i spremanja na tapeti nije samo »proći će«, nego i o stvarima koje »izbunarimo«. Koje tijekom godine žive u kutijama, jer nemamo srca od njih se rastati, a s druge strane nam nisu potrebne da nam budu na dohvat ruke u svakodnevici. I tako kutija preraste u kutije, a kutije u prostor ispod kreveta. I onda nekad, kad pravimo renoviranje ili generalku, podružimo se... E pa moje kutije su pune knjiga i bez obzira koliko ih volim i koliko se ne želim rastajati, odlučila sam osloboditi prostor u stanu i njegovati minimalizam. A teško je rastati se.

Pisanje je skladištenje

Pisanje je jedan od načina sklanjanja u kutiju koje ne zauzima mjesto, a ostavlja u kontaktu, pa bih ja voljela smjestiti u ovu dimenziju knjigu koju ću pokloniti i proslijediti, a od koje mi se ne rastajte. Knjiga se zove Sa djecom oko svijeta i kupila sam je na jednom sajmu knjiga, jer sam se doslovce zaljubila u nju i to iz više razloga. Prvobitno, knjiga mi je bila odličan materijal za moje satove zemljopisa dok sam radila u školi i djeca su uživala dok sam im čitala zanimljivosti. Mada, nisu samo djeca uživala, uživala sam ja na prvom mjestu i svašta sam saznala od nje.

Što meni knjiga kaže

Izrael je jedina zemlja u kojoj djeca uče svoje roditelje jeziku predaka – hebrejskom. Da, interesantno i nelogično na momente, ali se radi o tome da se hebrejski nije koristio 2000 godina i sada postoji mnogo odraslih koji ga ne poznaju, pa ih njihova djeca uče. Danska je zemlja otoka i ima ih čak 400, a što je još zanimljivije samo stotinu otoka je naseljeno. Portugal je najveći proizvođač plute na svijetu i tek u ovoj priči sam se zapitala otkud pluta, a za sve je kriv hrast plutnjak – vrsta drveta koja na površini stabla ima zaštitini sloj – plutu. Taj sloj se može skidati svakih deset godina. Klinčić je zapravo porijeklom s Molučkih otoka u Indoneziji. Riječ je o drvetu čiji su cvjetovi sitni, a sušeni pupoljci upotrebljavaju se kao začin za kolače i naravno za kuhano vino čija sezona upravo stiže. Indonezija je dom najvećeg guštera na svijetu dugačkog tri metra i teškog 135 kilograma. Najrasprostranjenije drvo na Novom Zelandu je kauri. Smola kaurije gori veoma sporo, pa su na njoj kuhali i koristili je kao osvjetljenje. Od te smole se pravi tamna boja koja služi za tetoviranje. Ne znam jeste li znali, ali marzena je lutka od slame koju prave građani Varšave. Lutku oblače u tamne boje što simbolizira tmurno i hladno vrijeme zimi. Za vrijeme svečanosti 21. ožujka lutka se baca u Vislu. Na svečanosti svi plešu, pjevaju i raduju se proljeću. Sviđa mi se kako Varšava slavi proljeće iako nikada nisam čula za Marzeń. Želim obići baš sva pobrojana mjesta. I još više od toga. Knjiga je puna i interesantnih recepata, pa sam tako otkrila da je kikiriki važna biljka u mnogim dijelovima Afrike, a recept za kikiriki kruh, koji može trajati danima ukoliko je u zatvorenoj posudi, je sljedeći: pola šalice nesoljenog i neoljuštenog kikirikija, 2,5 šalice brašna, 0,3 žličice praška za pecivo, četvrtina šalice šećera, malo soli, jedno jaje i jedna šalica mlijeka. Peče se pola sata na 180 Celzija. Praznik za sve ljubitelje kikirikija. Japan mi je posebno zanimljiv i uvijek mi pripremi nešto novo. Bila sam uvjerena da je bonsai naziv za vrstu drveta, onog minijaturnog, ali je bonsai zapravo drevni japanski način gajenja minijaturnog drveća. I ikebana kao umjetnost aranžiranja cvijeća je naravno nastala u Japanu i to u njihovim budističkim hramovima. Pokušala sam naučiti kinesku pjesmicu Fong swei (Poslije škole), ali mi nikako nije pošlo za rukom. Još me puno čitanja čeka.
Prozori su namješteni, prostor raskrčen, knjige raspoređene i sada je vrijeme za jedno pravo putovanje.
Gorana Koporan