Arhiv tekstova

SVOJE drž’ i cijeni!

Osamdesetgodišnji Albe Kujundžić cijeli svoj život proveo je u rodnoj Subotici, gdje je uz brojnu obitelj bio aktivan i u društvenom životu grada. Sudjelovao je u osnivanju Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV), jedan je od organizatora prve gradske Dužijance, svojedobno je bio aktivan i u Mjesnoj zajednici Gat (Subotica), te u župi Isusova Uskrsnuća gdje i dalje radi na održavanju crkve. 

Osnova je bila druženje

Prije 29 godina, 15. srpnja održana je u Subotici osnivačka skupština DSHV-a na kojoj je među 250 osnivača iz cijele Vojvodine bio i naš sugovornik. Kaže da ga je na aktivizam za osnivanje političke stranke Hrvata vodila želja da se sačuvaju i održe običaji ovoga naroda. 
»Potakla me je želja da i mi Hrvati Bunjevci imamo neki skup gdje pripadamo. Razlog zbog kojega smo se na početku okupljali je održavanje naših narodnih običaja. Mi Bunjevci nismo političari, ne ističemo našu nacionalnost – znamo što smo i tko smo i nama je to dovoljno. Nismo isticali hrvatstvo, jer je Subotica sredina gdje živi više nacija i najvažniji su nam bili međusobni odnosi. Sa svima smo imali dobre odnose, naše smo držali, a druge nikada nismo napadali i cijenili smo i poštivali njihove običaje«, kaže Kujundžić, a na pitanje kakvo mu je sada iskustvo suživota s drugim nacijama, navodi da je dobro te dodaje: »bar sa starima koji su ovdje rođeni i odgajani, a za ove mlađe ne znam...«
Da je DSHV u početku profiliran više kao narodni pokret, koji je tek kasnije prerastao u manjinsku stranku svjedoči Kujundžić:
»Nama je osnovno bilo druženje. Organizirali smo svakakve priredbe, zabave, a u narodu najpoznatije je bilo okupljanje za Debo četvrtak što i ovo novo vodstvo stranke organizira. Nije bilo suhe politike. Nismo željeli da navlačimo nevolje sebi na vrat.« 
Na upit o kakvim nevoljama je riječ, Kujundžić odgovara: 
»Bilo je malo prijetnji od ljudi koji su bili članovi Partije. No, nikada nisam bio u opasnosti da izgubim posao, jer sam u rukama imao dva zanata i bio sam im potreban u tvrtci.«
Iako je i dalje član stranke i rado posjećuje okupljanja u organizaciji DSHV-a, kaže da politiku ne prati: »Nisam bio neki govornik ni kad sam bio mlađi, niti sam sada. Nisam aktivan u politici, al volio sam i volim i dalje raditi. Po struci sam strojar i mi ne pričamo puno.«
Ipak, Kujundžić kaže kako podržava suradnju DSHV-a s aktualnim vodećim političarima sve dok ona ne škodi zajednici. 
»Treba se uključiti, živimo u Srbiji i ne možemo kontrirati vlasti. Ti svoje drž’ i cijeni. To je bila naša parola od samoga osnutka stranke«, navodi on. 

Prva gradska Dužijanca

Događaj kojega se Kujudžić također rado sjeća i u koji je bio involviran je manifestacija Žetvene svečanosti Dužijanca 1968. 
»Prije 51 godinu održana je prva gradska Dužijanca, a ja sam imao čast biti jedan od organizatora. Sjećam se da je među pokretačima ove manifestacije bio i Bela Tonković, Lazo Vojnić Hajduk, Grgo Kujundžić, Nikola Skenderović, Bogoljub Kujundžić... te da smo svi bili odjeveni u bunjevačke nošnje. Povorka je išla od hipodroma do centra grada. Bilo je puno sudionika povorke, nas oko 1.200. Bilo je i oko 50 seljačkih kola, 20 jahača, a prvi put su prikazani i radni strojevi za poljoprivredu. Kažu da je sve to pratilo između 80 i 100 tisuća ljudi«, ističe Kujundžić.
 Aktivizam u hrvatskoj zajednici naš sugovornik je prenio i na svoje potomke. Sa suprugom Katom ima šestero djece, 21 unuče i jedno praunuče od kojih su većina uključeni u obrazovanje na hrvatskome jeziku, plešu folklor, sviraju tamburu, a kaže da mu je jedan sin i u organizacijskom odboru Festivala bunjevački pisama.  
Kaže kako je vjeru primio od svojih roditelja, te da je sa suprugom nastojao u istoj odgajati i svoju djecu. 
J. D. B.