Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ispravan stav u molitvi

Čovjek često ima potrebu uspoređivati se s drugima. Osobito mu prija kada se uspoređuje s onima od kojih smatra da je u nečemu bolji, to mu daje osjećaj veće vrijednosti i ponosa. No, često se u uspoređivanju zanese, pa ono preraste u podcjenjivanje i omalovažavanje onih od kojih se smatra boljim. Najskliskije područje uspoređivanja, gdje čovjek često upada u zamku osuđivanja drugog je područje vjere i morala. Baš u te dvije stvari ljudi se najčešće uspoređuju, te druge osuđuju, a sebe smatraju boljima i pravednijima. No, evanđelje tridesete nedjelje kroz godinu započinje riječima: »Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu…« (Lk 18,9).

Farizej i carinik

A ispričao im je prispodobu o farizeju i cariniku u Hramu. Logično bi bilo da je farizej pohvaljen, a carinik uzet kao loš primjer. Ipak, bilo je suprotno, jer Isus gleda na njihov stav pred Bogom. Istina, farizej je imao pravo da se smatra pravednim. Farizeji su doista bili revni u vršenju Mojsijevog zakona, tri puta dnevno dolazili su u Hram na molitvu, dva puta tjedno su postili i davali su desetinu od svoga imetka. Oni su u narodu bili oličenje pobožnosti. I pored svega toga Isus, ne samo ovoga puta, nego i na mnogim drugim mjestima, farizeje uzima kao negativan primjer, naziva ih licemjerima i kritizira ih. Pitamo se zbog čega on tako pobožne ljude tako često uzima kao loš primjer. Problem je njihov stav pred Bogom i pred drugim ljudima, što jasno dolazi do izražaja upravo kod ovog farizeja koji moli u Hramu (usp. Lk 18,11-12). Prije svega njegova je molitva prepuna samodopadnosti. On dolazi pred Boga kako bi se pohvalio svime što čini. I ne samo da se hvali, nego, ugledavši carinika, želi još jače naglasiti svoje vrline, spominjući njegove mane. Kao da želi isticanjem tuđih mana u Božjim očima istaknuti veličinu svoje pravednosti. Tako njegova molitva, umjesto da je zahvaljivanje, postaje samohvala. Na taj način ona zatvara put djelovanju Božje milosti, jer nije otvorio svoje srce u želji da ga ona dotakne, te iz Hrama odlazi nepromijenjen. Istinski susret s Bogom znači i susret sa samim sobom, a farizej to nije doživio, jer je pred Boga donio fasadu koju želi pokazati i svijetu, nije zavirio duboko u sebe i spoznao svoje nedostatke, koje je imao, jer nitko pred Bogom ne može biti toliko pravedan da se nema za što kajati. Boravak u Hramu za njega je zato bio bez ploda, jer on kao da je došao da Bog potvrdi njegovu pravednost.
Suprotno od njega postupio je carinik. Kao pripadnik omraženog sloja društva, potpuno je svjestan svojih grijeha i mana. Međutim, on ne staje pred Boga uspoređujući se s farizejom, nego otvara pred njim svoju dušu, dopuštajući Božjoj milosti da u njemu djeluje. On ne traži mane drugih kako bi Bogu pokazao da i u njemu ima nešto dobro, on se jednostavno kaje za svoje grijehe: »Bože, milostiv budi meni grješniku!« (Lk 18,13). To ga čini pravim moliteljem i izdiže ga iznad farizeja, koji je trebao biti oličenje pobožnog čovjeka, ali i opominje svakoga od nas kakvi trebamo biti kada stajemo pred Boga.

Ne osuđivati

Ni današnji čovjek ne može pobjeći potrebi uspoređivanja. No upadamo li u zamku da se i pred Bogom uspoređujemo, pa se pred njim pokušavamo prikazati boljim vjernikom tako što upiremo prstom u mane drugih? Molitva je susret molitelja i Boga, trenutak kada svatko pred Boga iznosi ono što u srcu nosi. Tada nije vrijeme da spominjemo tuđe slabosti i mane, nego samo svoje. To je trenutak susreta sa Svevišnjim u kojem mu otvorenošću svoga srca trebamo dopustiti da nas dotakne svojom milošću i dopustimo mu da nas mijenja, kao što je to učinio carinik. Koliko god da smo pravedni i vjerni, uvijek u sebi nosimo nešto zbog čega trebamo pognuti glavu pred Gospodinom, jer nema čovjeka bez slabosti i grijeha.
Također, nije naše da drugima sudimo i da prstom upiremo u tuđe grijehe, možemo samo u svoje. Ne znamo što tko u sebi nosi, čak i kada smo sigurni u nečije slabosti. Tako je i farizej bio siguran da je on bolji od carinika, pa se ispostavilo da ga je upravo taj stav učinio gorim. Stoga nas Isus poučava da se ostavimo prosuđivanja i osuđivanja drugih, nego u molitvi Bogu otvorimo svoje srce kako bi mogli osjetiti njegovo djelovanje.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika