Arhiv tekstova

Trojstvo duhovnosti, povijesti i prirode

Kada bi me pitali što sve život čini lijepim, ovakvi doživljeni momenti i putovanja bi bili među prvima na popisu.
Iza sedam gora i malo blizu mora skrilo se jedno veliko jezero iz bajke. To jezero se toliko okružilo zelenilom da u jednom trenutku više nije bilo mjesta ni za jedno drvo, pa su u jezeru počeli nicati otoci i poluotoci i ono je počelo paralizirati ljepotom. Ovo nikako nije samo fraza nego stvarni prikaz divne suradnje čovjeka i prirode uobličene u Ramsko jezero.
Smješteno na područje Općine Prozor, Rama, jezero ima površinu od 15,5 četvornih kilometara i čuči u gornjeramskoj kotlini okruženo vijencem planinskih masiva Raduše, Makijena, Ljubuše i Vrana. Riječ je o umjetnom, akumulacijskom jezeru nastalom 1968. godine na rijeci Rami.
Posebnu ljepotu Ramskom jezeru daju otoci i poluotoci kojih je mnogo, a među kojima se izdvojio poluotok Šćit, koji je i naša današnja destinacija. Je li interesantna povijest ili nevjerojatan sklad gradnje i prirode, blizina obale ili interesantne legende ono što neprestano zove na ovaj poluotok, pokušat ćemo dokučiti u ovom predstavljanju. Sigurno je to da je Šćit bilo malo mjesto koje se izdizalo iz kotline kroz koju je protjecala rijeka Rama sa svojim pritokama, a kada je novoizgrađeno akumulacijsko jezero potopilo kotlinu, Šćit je ostao na malom poluotoku zajedno s franjevačkim samostanom i crkvom.

Samostan prije svega

Kada nekome spomenete poluotok Šćit, odmah će priča otići u pravcu Franjevačkog samostana Rama-Šćit izgrađenog u 15. stoljeću, prije dolaska Turaka, pa ćemo i početak ove priče smjestiti baš tu. Godine 1514., nakon podjele Bosanske vikarije na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu, franjevački samostan se pominje kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u Bosanskoj provinciji. Nije uvijek odisao ovakvim mirom kao što je danas situacija i nije imao idilično postojanje. Samostan i crkva su tri puta bili paljeni, a njegovi fratri mučeni i ubijani. Prvi put je to bilo 1557. godine od strane Turaka, drugi put, deset godina kasnije, došlo je do požara nesretnim okolnostima, a treći put, opet deset godina kasnije, zapalili su ga sami redovnici kada su bježali u Dalmaciju, kako bi spriječili skrnavljenje od strane Turaka i o ovome su ispričane razne legende. Obnova samostana počela je 1856., a crkve 1873. godine.
U samostanskom dvorištu postavljene su izuzetno vrijedne umjetničke skulpture: Ramski križ i Spomen obilježje ramskim žrtvama od akademskog kipara Mile Blaževića, te Posljednja večera Diva Grabovčeva i Gospina vrata akademskog kipara Kuzme Kovačića. U samostanu se nalazi vrijedna kolekcija slika i mozaika koji čine pravu galeriju.
I crkva i samostan su prvobitno bili posvećeni sv. Petru apostolu, ali je vremenom sve veće štovanje imala čudotvorna Gospina slika, pa je i patronom postalo Gospino uznesenje, a vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina rođenja 8. rujna.

Kuća mira

U okviru Franjevačkog samostana Rama-Šćit nalazi se Kuća mira u kojoj su dobrodošli oni koji traže mir i tišinu, savjetovanje ili su došli pecati na jezeru. Nevjerojatno je koliku jednakost propagira svim svojim programima, pa je moguće da ćete zateći putnike-namjernike, one koji su se slučajno tu zatekli i one koji mir traže kroz kreativne ili sportske radove. Svakako, uspostavljanje duševne i duhovne snage narušene ratnim stradanjima je u fokusu i svatko može jednako i pridonijeti i dobiti koliko je potrebno. Inače, sama kuća je puna umjetnina. Mi se prilikom posjeta nismo njome prošetali, ali smo u slučajnim susretima saznali da je čitav kompleks jedna prava riznica umjetničkih djela.
Kako priča odmiče, i sama se propitujem da nije kompleks franjevačkog samostana veći od one slike koja je ostala u mojoj glavi, s obzirom na to koliko bih još željela reći, a koliko čitav kompleks ne izgleda veliko. Ipak, nije veličina ta koja je bitna nego sklad vjere, mira, dobrote, ljubavi i povijesti. Kada smo kod povijesti, moje simpatije je pokupio etnografski muzej sa svojom vjerodostojnom postavkom. Muzej franjevačkog samostana se nalazi u odajama nekadašnjeg samostana i u njemu je predstavljen život stanovnika ramskog kraja. Muzejska postavka i eksponati su raspoređeni na četiri kata. Na prva dva kata prikazani su eksponati starih zanata, prijevoznih sredstava, stambenog okoliša i uređenje okoliša. Na trećem katu nalazi se tekstilna radinost u punom procesu u smislu prikaza izrade nošnje od materijala koji su sami proizvodili od konoplje, pamuka, lana, kože i vune. Naravno, tu je i sav pribor korišten u izradi. Ako ne poželite uraditi takav postupak i košulju napraviti od recimo same biljke, bolje da niste ni dolazili ovdje. Fascinantno je. Da ne zaboravim: na ovom katu je i fratarska samostanska ćelija, soba fra Jeronima Vladića i odmah priznajem da su mi se noge odsjekle kada sam provirila u sobu u kojoj je fratar vjerodostojno sjedio za svojim stolom. Četvrti kat je ozbiljna zbirka najčešćih biljaka i porodica životinja. Pravo putovanje kroz vrijeme.

I tu nije kraj

Ono što ćete svakako obići je Umjetnička galerija Fra Ljubo Lucić, kojom po nekom mom dojmu dominiraju jarke boje Sederovih djela od kojih su mi u sjećanju ostali Ramski mučenici, Isus među narodom, Raspeće i Pad pod križem. Dalje, tu je već pomenuti Ramski križ u svom pokušaju izlaska iz tradicionalnog. Djelo kipara Mile Blaževića, ovaj odljev u bronci visok je 4 m, a težak 2 tone. U samostanskom dvorištu nalazi se još jedno djelo ovog umjetnika, a riječ je o Ramskoj majci. Od skulptura tu je i Posljednja večera kipara Kuzme Kovačića. 
Imaju ljudi taj neki blesav običaj od svugdje donositi suvenire, dijelove nečega kako bi ih podsjećali na mjesta koja su obilazili. I meni se dešavaju ti momenti, a sa Šćita sam ponijela jedan sasvim neobičan i zove se duhovni mir. Nevjerojatno je to.
Gorana Koporan