Arhiv tekstova

Dosljedan župama u Srijemu

U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu 15. kolovoza svečanim euharistijskim slavljem proslavljen je blagdan Velike Gospe. Na kraju svete mise upriličena je i proslava 40 godina svećeništva preč. Joze Duspare kojem je i papa Franjo poslao svoj apostolski blagoslov za njegov dugogodišnji rad i djelovanje u Srijemskoj biskupiji. U povodu 40 godina svećeništva u župama u Srijemu, razgovorali smo s preč. Jozom Dusparom, koji nas je kroz razgovor za naš tjednik upoznao kako je tekao njegov životni put od dana zaređenja do dolaska u Srijem.
Kako Vas je put doveo u Srijem?
Rođen sam u jednom malom mjestu, selu bosanske Posavine, Gornji Višnjik u župi Žeravac. Tamo sam završio osnovnu školu, a nakon toga pošao putem svećeništva. Srednju školu sam pohađao u Zagrebu u sjemeništu franjevaca konventualaca. No, nakon služenja vojnog roka odlučio sam biti diecezanski svećenik te sam tako došao u Đakovo i završio teologiju. Zaređen sam 1979. godine i tako sam i ušao na njivu gospodnju. Ta njiva gospodnja je cijeli moj život bila ovdje u Srijemu u jednom dekanatu. Najprije sam kao mlad svećenik kapelan došao u Zemun, gdje sam ostao dvije godine. Zatim sam četiri godine bio župnik u Novim Banovcima. Više od 16 godina sam proveo u Golubincima kao župnik, a u Zemunu sam župnik proteklih 14 godina. Volim Srijem. Ne mogu kazati da se osjećam kao Srijemac, jer mjesto odakle sam ponikao mi daje neki impuls, a i moj govor odaje odakle sam. Pripadam bosanskom korpusu, govorim hrvatski jezik, ali sam jako zavolio Srijem. Mogu reći da sam dobro upoznao Srijemce i da dobro tumačim identitet i kulturu srijemskih Hrvata, njihove padove i uspone, njihova trpljenja koja su oni proživjeli kroz ovo vrijeme. A teških trenutaka je bilo puno u životu Srijemaca. 
Devedesetih godina bili ste župnik u Golubincima. Kakva su Vam sjećanja na ta teška vremena za srijemske Hrvate?
Bilo je to teško vrijeme, ali sam unatoč svemu ostao u toj župi. Osjetio sam da sam potreban hrvatskoj zajednici i to mi je davalo snagu. Bilo je teško gledati odlaske naših vjernika i nepravde koje su im učinjene. Srijemci su dobri, radni i marljivi ljudi. Jedino im je važno da imaju posla i da imaju zemlju da obrađuju. Velika je šteta što su mnogi od njih otišli, jer su u velikoj mjeri doprinosili izgradnji tog kraja.
 Unatoč svemu lošem što se dogodilo u Srijemu, imate dobre odnose s pripadnicima svih naroda koji na ovom prostoru žive i propagirate ekumenizam. Koliko je to važno u današnje vrijeme?
Ja sam odrastao u mješovitoj sredini u Bosni. Prvi moji koraci su na neki način učenje života s drugim narodom. Moji susjedi su bili Srbi i imali smo dobre odnose s njima. Volim kazati da sam više pojeo kolača i slatkiša kod moje susjede Ljubice koja nije imala svoje djece, ali je rado okupljala djecu iz susjedstva, nego kod moje majke. Sjećam se dobro svoje mlade mise 1979. godine. Došli su svi moji susjedi i donijeli darove. U našem kraju je mlada misa velika svečanost. Osjećaj da je svaki čovjek na prvom mjestu važan kao čovjek nosim još iz djetinjstva. Tek nakon toga možemo govoriti o drugim identitetima koji čovjeka čine onakvim kakav jeste. Ne volim kada netko kaže za nekoga čovjeka da je on druge vjere. Svi smo mi kršćani, jedna vjera, samo različiti obredi. Svi smo pozvani na iste principe života, vjernika kao kršćana. I onda kako ja kao svećenik mogu biti drugačiji. Za mene je Crkva ekumenska i u tom kontekstu nastojim i ovdje u Zemunu uspostaviti dobre odnose i s Pravoslavnom crkvom i sa svim narodima različite vjeroispovijesti. 
Je li to bio glavni razlog što ste prije desetak godina započeli organizirati u župi ekumenske susrete zborova crkvenog pjevanja?
Upravo je ta različitost naše bogatstvo. Jer zašto bismo svi morali isto pjevati i govoriti? Svaki narod ima svoju kulturu i svoj osjećaj vrijednosti u svakom smislu, pa tako i u vjerskom, i to treba poštivati. Treba se svakako moliti Bogu. Usmjeravam i sebe i druge da se mole Bogu za jedinstvo naroda. Ljudi koji žive u vjeri, je li katolički ili pravoslavni vjernici, nemaju velikih poteškoća s različitošću, jer svoje životne puteve temelje na evanđelju Isusa Krista. Ja jesam katolički svećenik, ali nastojim sebe usmjeriti u razmišljanju i djelovanju kao ekumenist jedne crkve Kristove. 
Možete li danas, nakon 40 godina svećeništva, sa sigurnošću kazati da ste se ostvarili kao svećenik?
To je dugo razdoblje života nakon koga mogu samo sumirati sve što sam do sada dao i učinio. S druge strane, shvatiš da ti nije još previše vremena ostalo. Ali to ne utječe na moju volju i želju da se još više angažiram kao svećenik, darujući se svojoj zajednici i narodu i uređujući svoj svećenički put i život Bogu, čiji smo mi kao svećenici poslanici. Općenito sam kao svećenik zadovoljan. Volim svoje svećeništvo, volim svoj poziv i mislim da kada bih se ponovo rodio, da bih opet bio svećenik.
S. D.