Arhiv tekstova

Korak po korak

Među dobitnicima priznanja Pro urbe za značajan doprinos ugledu grada podizanjem njegovih materijalnih i duhovnih vrijednosti ove godine bila je i defektolog, somatoped i rehabilitator Danijela Andrašić. 
Ona je uposlena u Domu za djecu ometenu u razvoju Kolevka gdje radi kao koordinator svih lokalnih usluga u što spadaju dnevni boravak Zvjezdice, dnevni boravak za odrasle osobe i prihvatna stanica. 
Posjetili smo je u Dnevnom boravku za odrasle osobe u kojemu radi već 16 godina, a i odakle su prvobitno, još prije nekoliko godina, došli od roditelja korisnika prijedlozi da baš ona primi Pro urbe za svoj rad. Očekivano, ponosna je na priznanje i kaže kako je to nagrada svih osoba s invaliditetom iz Subotice i njihovih roditelja, nagrada njezinih kolega i obitelji.  

Za svakoga ponešto

Dnevni boravak za odrasle osobe jedan je od najstarijih u Srbiji. Pohađa ga 40 osoba oba spola starijih od 18 godina s teritorija Grada, a rad s korisnicima odvija se na srpskom i mađarskom jeziku svakog radnog dana od 6.30 do 15.30. 
Do prije četiri godine ova ustanova je pripadala Osnovnoj i srednjoj školi Žarko Zrenjanin, odnosno području odgoja i obrazovanja, a sada je dio Doma za djecu ometenu u razvoju Kolevka čime je svrstana u područje socijalne zaštite.  
Tim stručnjaka (dva defektologa, odgojitelj i medicinska sestra) koji svakodnevno rade s korisnicima osam sati osmislili su u skladu sa zakonima i propisima edukativno-kreativni program kojim ih animiraju. Tako imaju dramske, folklorne, likovne, glazbene, kreativne aktivnosti... Objekt je okružen parkom u kojemu od nedavno imaju i ljetnu terasu gdje rado provode vrijeme, a u planu im je i podizanje plastenika u kojemu će moći gajiti povrće i druge biljke. Ono što Andrašić posebno ističe je da ne moraju svi sve raditi i da su aktivnosti prilagođene svakom korisniku ponaosob. 
»Ako netko voli pjevati, taj pjeva. Ako netko zna slikati, taj slika – kao što je na primjer naš Boris Hrnjak kojemu ćemo uskoro praviti 14. samostalnu izložbu. Ima onih koji su sposobni od gline napraviti svašta, a ima i onih kojima je uspjeh samo oblikovati ju u kuglicu. Nema veze, mi je tada obojimo i nanižemo u ogrlicu. Najteži korisnik može samo zaliti cvijeće, ali za njega je i to veliki uspjeh!«
Jedna od korisnica dnevnog boravka za odrasle osobe je i Sonja Poljaković. Ona je javnosti poznata po osvojenom drugom mjestu na Eurosongu za mentalno nedovoljno razvijene osobe 2007. godine u Portugalu. Kaže kako se s tog putovanja sjeća da je vidjela prvi put u životu ocean, te je sretna što je imala priliku predstavljati svoj grad i državu. Pjevala je Sonja i na raznim festivalima u Krakovu, Pragu..., a imali su je priliku čuti i Subotičani – za Dan zaljubljenih predstavila se u Gradskoj kući pjesmom Oro od Jelene Tomašević. 
Andrašić ističe da koliki je ovo uspjeh za Sonju ljudi obične populacije ne mogu pojmiti, jer nisu svjesni koliko je rada i truda bilo potrebno za tako nešto. 
Kao primjer izuzetnog uspjeha i upornog vježbanja navela je i da u folklornoj sekciji imaju mladića sa stopostotnim oštećenjem sluha, koji nastupa uz pomoć signala kad treba ići lijevo, a kad desno, koje mu daju druge korisnice – također intelektualno slabije razvijene. 
Andrašić smatra i kako su brojni nastupi i prisutnost na gotovo svakoj gradskoj manifestaciji i događaju važni, koliko za socijalizaciju korisnika boravka toliko i za ostale građane, koji su, prema njezinim riječima, vrlo senzibilizirani za osobe s intelektualnim poteškoćama i invaliditetom.
»Kad imate predrasude? Kad nešto ne razumijete i ne poznajete. Zato mi pokušavamo biti što više transparentni i dio svoje lokalne zajednice. Malim koracima, kao što su vijest u novinama o nastupu naše folklorne grupe u Poljskoj, sudjelovanjem na gradskim manifestacijama, organiziranjem naših izložbi po osnovnim i srednjim školama itd. mi pomjeramo granice, jačamo senzibilitet sugrađana za osobe s intelektualnim poteškoćama i invaliditetom, te dajemo priliku drugima da upoznaju različite od sebe.«
Ona tvrdi i kako obični ljudi mogu puno toga naučiti od osoba s poteškoćama u razvoju. 
»Gledajući njih, naučit ćete koliko možete voljeti, a da za to ne očekujete ništa. Mnogo bolje biste mogli razumjeti svakodnevicu, a da se ne bavite nekim sitnim stvarima koje nama ljudima iz tipične populacije kvare dan. Mogli biste i vidjeti koliko je lijepo živjeti i voljeti onoga pored sebe iako nema ništa da ti pruži.«

Male kućne zajednice

Andrašić kaže kako je u boravku u posljednje vrijeme mnogo učinjeno na podizanju kvalitete rada samih korisnika, ali i na samom objektu – krov je saniran, prozori su zamijenjeni, izgrađena je prijeko potrebna invalidska rampa kao i inkluzivna učionica, a zamijenjen je i kompletan namještaj.  
Ona ističe da je subotička lokalna samouprava sjajan partner i netko tko je dovoljno senzibiliziran kad su u pitanju osobe s intelektualnim ili višestrukim poteškoćama, ali i da taj krug brige o njima nije zatvoren. Ono što nedostaje i što im trenutačno predstavlja najveći izazov je osnivanje malih kućnih zajednica. 
»Korisnici dnevnog boravka su još uvijek na našu sreću u primarnim obiteljima. Nakon 15.30 svi se vraćaju ili kod roditelja ili u svoje hraniteljske obitelji, jer oni ovdje ne spavaju. Međutim, sutra kad netko od naših korisnika ostane bez roditelja, on ne može živjeti sam i mora mu se osigurati neki smještaj. Tada ga mi čupamo iz primarne sredine, gdje je odrastao i u kojoj je cijeli njegov život, što oni ne mogu razumjeti. Prijeko nam je potrebno da imamo mjesta gdje ćemo korisnike moći ostaviti kada nema tko brinuti o njima ovdje u Subotici, a ne da ih šaljemo po cijeloj Srbiji. Imamo primjer da je jednoj korisnici majka iznenada preminula te pošto nitko nije htio voditi brigu o njoj, u suradnji s Centrom za socijalni rad poslali smo je u Jabuku. Drugu korisnicu smo smjestili u Jagodinu, u jedan gerontološki dom... Da se to ne bi događalo, potrebne su nam male kućne zajednice.«
Zašto osnovati male kućne zajednice, a ne dom za osobe starije od 18 godina koje su ometene u razvoju, Andrašić kaže da se tako izbjegava smještanje osoba u »ogromnu instituciju gdje se gubi identitet čovjeka kao pojedinca«. 
Prema njezinim riječima, male kućne zajednice kao organizacije već postoje u Srbiji te su organizirane tako da na jednome mjestu živi četiri, pet ili šest osoba, u zavisnosti od veličine kuće, koje bi bile pod nadzorom stručne osobe 24 sata ili manje, u zavisnosti od intelektualnih i fizičkih poteškoća. Tako se ne bi dolazilo do situacija da se korisnici udaljavaju iz svog primarnog okruženja i grada u kojemu su odrasli. 
U ovu namjenu Kolevka je dobila kuću u neposrednoj blizini Dnevnog boravka, ali je ona, kaže Andrašić, u izuzetno lošem stanju. Ustanova nema sredstava za njezino stavljanje u funkciju te se sada pokušavaju osigurati sredstva putem projekata. Nakon rekonstrukcije objekta, počelo bi se s osamostaljivanjem nekoliko korisnika, a režije kuće i ostale troškove pokrivao bi Grad, navodi ona. 

Oni i zarađuju

Za funkcioniranje ovoga objekta i dva obroka tijekom dana sredstva osigurava lokalna samouprava, ali prihode ostvaruju za vrijeme boravka i sami korisnici svojim radom. 
»Učenici srednje Tekstilno-tehnološke škole šiju nam džačiće koje naši korisnici ukrašavaju te ih prodajemo za maturu školama po gradu. Godinama nam ih je uzimala gimnazija, a sada surađujemo s ekonomskom i medicinskom školom. Također, s firmom Suncokret imamo odličnu suradnju – pošalju nam isprintane kutijice za njihove proizvode, a mi ih sklapamo. Ima korisnika koji mogu cijeli proces uraditi, a ima i onih koji ne mogu ništa, ali to nije važno – stalno naglašavamo da to radimo za svoga prijatelja i nema podjele, zarada je zajednička«, priča nam Andrašić. 
Zarađeni novac korisnici najčešće potroše na neki izlet, te su tako ove godine išli u Beograd. Bili su na avalskom tornju i Marakani, što je naročito dojmilo muški dio korisnika. 
J. Dulić Bako